Čak i kad bi čovječanstvo moglo kolonizirati Mars, to bi bio samo korak unutar vlastitog dvorišta. Pravo pitanje nije kako sletjeti na drugi planet, nego kako napustiti Sunčev sustav. I tu nas ne koče raketni motori, već fizika sama — i to na način koji nema prostora za kompromis.
Brzina svjetlosti, oko 300 tisuća kilometara u sekundi, nije samo brojka. To je gornja granica brzine kojom se bilo što s masom može kretati. Einsteinova teorija relativnosti jasno kaže: što si bliže toj brzini, to ti masa više raste. U nekoj točki, za daljnje ubrzanje trebala bi ti beskonačna količina energije. I to nije filozofska dilema. To je eksperimentalno potvrđena činjenica.
Ubrzanje do 90 posto brzine svjetlosti ne znači samo da si brži. Znači da si postao teži — ne u smislu osobnog osjećaja, nego u smislu fizikalnog otpora koji traži sve više energije za sve manji pomak. U akceleratorima poput Velikog hadronskog sudarača vidimo to svaki dan: kako se čestice približavaju svjetlosnoj brzini, potrebno je sve više energije za sve manji prirast brzine.
Što brže ideš, to si teži i treba više goriva
Kod ljudi je problem još veći. Voyager, sonda veličine automobila, putuje godinama kako bi dosegla samo mali postotak svjetlosne brzine. Zamislite koliko bi energije trebalo za svemirski brod s posadom, životnom podrškom, štitovima, i gorivom. I to gorivo — ono koje nosiš — također ima masu. Kad se sve zbroji, svaka kap goriva zahtijeva više goriva za svoje vlastito ubrzanje. Ulaziš u začarani krug.
Čak i ako uspiješ doći do, recimo, 50 posto brzine svjetlosti, svaki sljedeći postotak postaje drastično skuplji u energiji. I to ne linearnim tempom, nego eksponencijalno. Misije koje predlažu svjetlosna jedra pogonjena laserima, poput projekta Breakthrough Starshot, ciljaju na brzine od 10 do 20 posto svjetlosne brzine — i to bez ljudi. Samo lagani senzori, kamera i odašiljač. Sve teže bi jednostavno bilo preskupo i nepraktično.
Neki znanstvenici zato razmatraju radikalne opcije: generacijske brodove u kojima bi živjele deseci naraštaja; letove koji traju tisućama godina uz hibernaciju posade; ili robote koji ne stare. No kad se pogleda koliko bi resursa to zahtijevalo, Fermijev Paradoks počinje zvučati sasvim razumno: možda nitko nije došao do nas jer su svi izračunali da se ne isplati.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
