Let oko Mjeseca za posadu misije Artemis II nije samo povijesni povratak ljudi u duboki svemir. Za NASA-u je to i rijetka prilika da napokon vidi kako ljudski organizam reagira kada iza sebe ostavi zaštitu Zemljine magnetosfere i uđe u prostor u kojem dominira zračenje kakvom astronauti u niskoj orbiti uglavnom nisu izloženi. Ti podaci bit će važni daleko izvan same misije, jer upravo o njima ovise planovi za dugotrajniji boravak na Mjesecu i buduća putovanja prema Marsu.
Četvero astronauta tijekom ove misije otputovalo je dalje od Zemlje nego ijedan čovjek prije, na udaljenost veću od tisuću puta one na kojoj kruži Međunarodna svemirska postaja. Dok posada svemirske postaje ipak uživa dio zaštite od radioaktivnih kozmičkih zraka i Sunčevih čestica zahvaljujući Zemljinu magnetskom polju, na putu prema Mjesecu takvog zaklona nema.
Prvi pravi uvid u rizik
Upravo zato NASA je kapsulu Orion opremila senzorima za zračenje, a astronautima je još prije polijetanja uzela uzorke krvi kako bi ih nakon povratka mogla usporediti s novima. Tijekom leta prikupljaju se i uzorci sline, a zdravstveno stanje posade prati se pomoću pametnih satova.
U Orion su smješteni i napredni računalni čipovi koji mogu oponašati neke fiziološke funkcije, uključujući i rad pojedinih organa. Planeri misije pritom su se odlučili na model koštane srži, tkiva koje proizvodi krvne stanice i koje je, prema riječima Stevena Plattsa, glavnog znanstvenika NASA-ina Programa za istraživanje ljudskog zdravlja, među onima koje zračenje i drugi stresori najbrže pogađaju.
Cilj je, kaže Platts, što preciznije utvrditi ne samo razinu nego i vrstu zračenja kojoj je posada bila izložena. NASA očekuje da će podaci pokazati znatno veći udio galaktičkog kozmičkog zračenja, visokoenergetskih čestica koje potječu od supernova i prisutne su posvuda u svemiru, za razliku od zračenja koje dolazi od Sunca.
Takva izloženost nije važna samo zbog dugoročnog rizika od raka, s kojim se zračenje najčešće povezuje. Ono može djelovati i na središnji živčani sustav te na krvotok. Među mogućim posljedicama koje znanstvenici pomno prate spominje se i upala mozga, a time i povećan rizik od Parkinsonove bolesti.
Pravi test tek dolazi
Za posadu Artemis II zračenje tijekom ovog leta vjerojatno neće biti presudan zdravstveni problem. Misija traje deset dana, što je prekratko razdoblje da bi taj rizik došao do punog izražaja. No NASA upravo u tome vidi širu vrijednost ove misije: ne kao izolirani medicinski zapis s jednog obilaska Mjeseca, nego kao prvi ozbiljan skup podataka za letove u kojima će ljudi u dubokom svemiru provoditi mnogo više vremena.
Zdravstveni učinci svemirskih misija pratili su se još nakon letova programa Apollo, ali mogućnosti mjerenja danas su neusporedivo naprednije nego prije pola stoljeća. Bruce Betts iz organizacije Planetary Society zato očekuje velik priljev novih medicinskih podataka koje ranije generacije istraživača jednostavno nisu mogle prikupiti.
Ipak, zračenje nije jedino što zabrinjava NASA-u. Jednako važnim smatra se i psihološki teret dugotrajnih misija, osobito onih u kojima će posade biti dalje od Zemlje, izoliranije i stisnute u skučenom prostoru. Steven Platts tu razliku opisuje vrlo plastično: boravak na Međunarodnoj svemirskoj postaji, kaže, nije isto što i život u Orionu. To je kao prijelaz iz velike kuće u kamp-prikolicu. Upravo bi ta mješavina izolacije, skučenosti i sve slabije povezanosti sa Zemljom u budućim misijama mogla postati jednako ozbiljan problem kao i samo zračenje.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
