Hrvatski astronom amater Robert Žibreg svojim je radom još jednom pokazao kako strast i predanost mogu značajno doprinijeti znanosti. Tijekom dugotrajnih promatranja, Robert je otkrio novu planetarnu maglicu nazvanu PaZib 1, smještenu u zviježđu Kočijaša (Auriga) u blizini poznatog otvorenog skupa Messier 37. U procesu identifikacije i klasifikacije ključnu podršku pružio mu je Dan Patchick, stručnjak za ovakve objekte.
Maglica je prvi put identificirana 4. siječnja 2025. na koordinatama RA 05 46 58.8, DEC +32 22 38.92 (J2000). Prostire se na oko 1,8 x 2,1 lučnih minuta, a otkriće je rezultat čak 50 sati ekspozicije uz pomoć 90 mm refraktorskog teleskopa.
Robertovo otkriće još je jedan podsjetnik na važnost amaterske astronomije za proširivanje granica našeg znanja o svemiru. Podaci vezani uz ovo otkriće, uključujući slike i ključne informacije, dostupni su na platformi planetarynebulae.net.
Ključni dio potvrde da se radi o planetarnoj maglici bio je pronalazak središnje zvijezde koja ionizira okolni plin. Prema riječima Roberta, to je bio složen i izazovan proces.
“Proces potvrde nove planetarne maglice zahtijeva identifikaciju odgovarajuće središnje zvijezde. Koristeći podatke iz PanSTARRS istraživanja, pronašli smo slabo vidljivu zvijezdu koja je vjerojatno izvor ionizacije maglice. Njezina je svjetlina na granici detekcije, što je izazvalo zabrinutost zbog moguće pogreške. Međutim, dodatni podaci potvrdili su njezino postojanje,” napisao je Robert u objavi na Facebooku.
Dodatne analize provedene su putem IPHAS-a (INT fotometrijsko H-alfa istraživanje), koje mapira sjeverni dio Mliječnog puta. Ovi podaci pokazali su da je središnja zvijezda snažan izvor zračenja, čime je potvrđeno da se radi o pravoj planetarnoj maglici, a ne o optičkoj anomaliji.
Maglica PaZib 1 još je jedan sjajan primjer kako predanost i suradnja astronoma amatera i stručnjaka mogu pridonijeti obogaćivanju svjetskih astronomskih kataloga. Fotografija maglice, snimljena teleskopom Askar FRA500 pri f/3,9, prikazuje maglicu unutar šireg zvjezdanog polja, naglašavajući ljepotu i složenost ovog svemirskog objekta.
Iako je maglica trenutno slabije istražena zbog ograničenja dostupnih podataka, očekuje se da će buduća promatranja pomoću većih teleskopa otkriti još više detalja o ovom fascinantnom objektu i njegovoj središnjoj zvijezdi.
Kako bismo bolje razumjeli što stoji iza ovog izvanrednog otkrića, razgovarali smo s Robertom Žibregom.
U e-mail intervjuu nam je otkrio više o svom radu, procesu identificiranja maglica i svojoj strasti prema astronomiji.
Intervju s Robertom Žibregom
Možete li nam opisati trenutak kada ste prvi put primijetili ovu planetarnu maglicu? Kako ste se osjećali u tom trenutku i što Vas je privuklo upravo na to područje neba?
Područje neba koje sam odlučio snimati ima, uz dobro poznati otvoreni skup M37, manje poznatu planetarnu maglicu unutar samog skupa (oznaka IPHASX J055226.2+323724), vjerojatnu planetarnu maglicu na vrhu slike koja još nema oznaku ali je poznata, te ostatak supernove (SNR G179.0+02.6). Planetarne maglice i ostaci supernove su mi neke od najzanimljivijih meta.
Astrofotografi rijetko snimaju otvorene i kuglaste skupove jer su često manje zanimljivi zajednici jer uz zvijezde skupa nema ništa dodatno, te je moja ideja sa ovim snimanjem bila uz skup snimiti i dodatne objekte kako bi se dobilo na nekoj dinamici kadra. Prilikom obrade snimljenog materijala, na H-alfa filteru i OIII filteru sam primijetio nekoliko manjih mrlji koje su mi se činile zanimljivima.
Prolazeći kroz dostupne kataloge (Simbad, MAST – Swift, Hubble, JWST, Spitzer…, Vizier) za jedan objekt nisam vidio oznake oko koordinata gdje se nalazila “mrlja”. Podijelio sam to s zajednicom astrofotografa Zvjezdarnice Astroforuma te smo se složili da je dosta čudno kako ne možemo otkriti njegovu oznaku.
Koja je uloga Dana Patchicka u ovom otkriću? Kako je suradnja s njim doprinijela klasifikaciji ovog objekta?
Nekoliko dana sam kopao po dostupnim snimkama istog dijela neba. Postoji ih dosta, no zbog specifičnih filtera i količine integracije koje sam ja skupio, nisam našao ništa slično kako bi potvrdio da se tamo stvarno nešto nalazi i kod drugih. Iduća ideja bila mi je otvoriti novu temu na cloudynights forumu, koja okuplja ljude iz područja, te da tako probam saznati o čemu se radi. No iskreno, stalno sam mislio kako je u igri samo dio jednog od objekata sa slike koji još nije bio dovoljno sniman. U tom trenutku mi se javio Dana Patchick. On iza sebe ima već puno otkrivenih planetarnih maglica (Click ovdje) i sve kataloge koji imaju u sebi Pa, ima ih jako puno) te se samo time i bavi.
Njegovo iskustvo u “čitanju” podataka i usporedbi s dostupnim katalozima bilo je od iznimne važnosti. Odmah je bio poprilično siguran da se radi o novom objektu samo prema njegovom izgledu karakterističnom za planetarne maglice (izgledom podsjećaju na planete). Zanimalo ga je da li želim s njim istražiti objekt kako bi dokazali da se stvarno radi o nečem novom. Kako je on jako dobro upoznat sa samim procesom potvrde, odmah smo krenuli s pronalaskom centralne zvijezde. Dana je prikupio dostupne podatke s PanSTARRS istraživanja na kojima smo vidjeli slabo vidljivu zvijezdu koja je vjerojatno izvor ionizacije maglice. Njezina je svjetlina na granici detekcije, što je izazvalo zabrinutost zbog moguće pogreške.
Međutim, dodatni podaci iz IPHAS istraživanja pokazali su blijedu, ali vidljivu zvijezdu na navedenim koordinatama. To je potvrdilo da je detekcija iz PanSTARRS-a bila stvarna, a ne artefakt. Nadalje, UV-osjetljiva ekspozicija iz IPHAS-a otkrila je da je zvijezda snažan emiter. Kako bismo provjerili postojanje maglice izvan početne narrowband slike, ispitali smo H-alfa podatke iz IPHAS-a. Iako slaba, maglica je vidljiva, potvrđujući nalaze s inicijalne slike. Nažalost, nisu bile dostupne OIII ekspozicije istog područja za dodatnu provjeru.
Danino iskustvo u području je nemjerljivo, te mu se još jednom zahvaljujem na svim prikupljenim snimkama poznatih istraživanja, opsežnim usporedbama i analizama kao i na strpljenju dok sam ja radio na različitim verzijama snimaka kako bi nam bilo lakše usporediti moje podatke s već dostupnima. Bez njega ovo ne bi bilo moguće.
Koja oprema i tehnike su bile ključne za snimanje i obradu fotografija koje su dovele do otkrića PaZib 1?
Ključni dio opreme za snimanje ovakvog tipa je dobra montaža za praćenje neba, zatim hlađena monokromatska kamera i filteri. Naravno, bitna je i sva popratna oprema, no ovo bih istaknuo kao neki minimum za snimanje objekata ovog tipa. Planetarne maglice i ostaci supernove (uz nekoliko iznimaka koje su se dogodile relativno nedavno u prošlosti svemira) vrlo su tamni i hladni objekti, te je za njih potrebno mnogo ekspozicija koje se na kraju kombiniraju u jednu integraciju.
Ciljao sam 50 sati integracije kako bih prikazao poznate planetarne maglice i ostatke supernove koji su već dokumentirani. Od tehnika bih izdvojio continuum subtraction, gdje se od H-alfa i OIII podataka oduzima crveni, odnosno zeleni signal kako bi se dobio što čišći narrowband signal.
Što ovo otkriće znači za Vas osobno i za zajednicu amaterskih astronoma? Planirate li daljnja istraživanja ili projekte?
Za mene je ovo samo potvrda da je moguće s relativno skromnom opremom pridonijeti novim otkrićima u svemiru. Nemamo svi pristup Namibiji ili Čileu, gdje su uvjeti za promatranje savršeni, no vidljivo je da je i iz naših krajeva moguće otkriti nešto novo.
Svakako planiram nastaviti s odabirom meta koje su možda manje snimane te tako prikazati neki novi kadar—nikad se ne zna što se može otkriti u pedeset ili sto sati integracije određenog dijela neba.
Koliko je vremena i truda bilo potrebno za ovo otkriće? Koliko su zahtjevni bili procesi snimanja, obrade podataka i istraživanja?
Za mene svako snimanje znači odlazak na tamnu lokaciju izvan grada Varaždina. Jako se mučimo sa svjetlosnim onečišćenjem u gradovima, sa svim nepotrebnim ili prejakim javnim rasvjetama, svjetlosnim panelima i ostalim reklamama. Astronomska društva, a osobito Boris Štromar, rade na ukazivanju ovog problema kako bi se napokon nešto učinilo po tom pitanju. Budući da živim u stanu, jedina mi je opcija biti vani pored teleskopa i skupiti nekoliko sati ekspozicija, a zatim sve pospremiti i drugi dan ponovno krenuti. Puno je tu neprospavanih noći.
Ponekad idemo kod roditelja za vikend, tamo mi je moguće snimati iz dvorišta pa ne moram fizički sjediti pored teleskopa, već samo povremeno provjeravam kako sve napreduje, što uvelike olakšava prikupljanje materijala. Rekao bih da je preko 80% svega snimljenog dobiveno dok sam ja fizički sjedio pored teleskopa i čekao. Zajednica astrofotografa je prilično aktivna; ako je vedro, velike su šanse da još netko snima pa se uvijek nađe netko za razgovor tijekom noći. U procesu sam izrade remote automatizirane zvjezdarnice na tamnoj lokaciji kako bi mi ovaj proces prikupljanja podataka bio što jednostavniji i kako bih u konačnici mogao iskoristiti svaki vedri trenutak.
Nakon samog snimanja, na ovu metu sam potrošio još oko dvadeset sati na obradu podataka. Proces obuhvaća kombinaciju svih kanala LRGB (luminance, red, green, blue) te H-alfa i OIII u smisleni i što točniji prikaz objekata, kao i smanjivanje šuma i čišćenje snimke od raznih satelita i razlika u osvjetljenju kadra. Osim toga, kasnije smo Dana i ja potrošili nekoliko dana na prikupljanje i prezentaciju podataka za otkriće, tako da ima dosta posla.
Koji je Vaš najveći motivator u bavljenju amaterskom astronomijom i što Vas najviše fascinira u ovom području?
Na prvom mjestu je socijalni aspekt, a nakon toga istraživački, ako to možemo tako nazvati. Oduvijek su me fascinirale snimke svemira i želio sam snimiti neke od tih kadrova. Uvijek se tu nađe nešto novoga u smislu novog dijela maglice koji je “isplivao” zbog dodatno uloženog vremena na samoj meti. Fascinira me razvoj tehnologije u ovom području, specijalni filteri, hlađene kamere i nove tehnike obrade koje su nam u zadnjih nekoliko godina omogućile sasvim novi pogled na svemir.
Veliki teleskopi nemaju luksuz snimati neki dio neba 50-100-500-1000 sati koliko amaterski astronomi mogu. Tu se gotovo uvijek zatim nađe nešto novo i otkrića na ovom polju svako malo završe na forumima i stranicama specijaliziranim za ovaj oblik fotografije. Počeli smo se vraćati nekima od najpoznatijih objekata kako bismo provjerili što je svima prije promaknulo.
Imate li savjet za mlade ili buduće astronome amatere koji žele pridonijeti ovakvim otkrićima? Što biste im preporučili?
Treba početi skromno. Već i korišteni DSLR s nekim teleobjektivom i najobičnijim stativom dovoljan je za prve snimke, a ako se netko odluči nastaviti, uvijek se može nabaviti teleskop i specijalizirana kamera. Treba imati na umu i očekivanja. Mnogi ljudi počnu pa se obeshrabre kada vide svoje prve snimke, jer smo svi navikli gledati Hubbleove fotografije, a u praksi je to dosta teško postići, pa si treba dati vremena za napredak.
Savjetujem da se svi zainteresirani raspitaju postoji li neko astronomsko društvo u njihovoj blizini, sada ih ima po cijeloj Hrvatskoj i dosta su aktivni. Aktivni smo i na Zvjezdarnici Astroforumu kao i na Facebook stranicama Astrofotografija u Hrvatskoj. Tamo se mogu dobiti sve informacije o astronomiji i astrofotografiji, kako početi, s kojom opremom i slično.
Galeriju astrofotografija Roberta možete pogledati na ovom linku.
Roberte, puno hvala na odgovorima i čestitke!
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
