“Prijašnja promatranja ukazivala su na mali rep ili njegov izostanak…”
Znanstvenici su otkrili fascinantan fenomen u svemiru: golemi plinoviti rep dulji od 560.000 kilometara koji se proteže iza egzoplaneta WASP-69 b. Ova impresivna pojava, nalik repu kometa, pruža jedinstvenu priliku za proučavanje interakcija između atmosfera egzoplaneta i njihovih matičnih zvijezda te otkriva detalje o evoluciji plinovitih divova.
WASP-69 b, smješten otprilike 160 svjetlosnih godina od Zemlje, plinoviti je div veličine Jupitera, ali značajno manje mase. Planet orbitira vrlo blizu svoje zvijezde, završavajući jednu orbitu svakih 3,9 dana. Ova ekstremna blizina izlaže planet snažnom zračenju i moćnim zvjezdanim vjetrovima, koji postupno odnose njegovu atmosferu.
Trenutačno, atmosfera WASP-69 b gubi otprilike 200.000 tona plina svake sekunde, uglavnom helija i nešto vodika. Tijekom svojih procijenjenih 7 milijardi godina, ovaj proces mogao je smanjiti masu planeta za količinu ekvivalentnu sedam Zemalja. Nedavna promatranja, provedena pomoću opservatorija W. M. Keck na Havajima, potvrdila su da taj plin formira spektakularni rep duljine 560.000 kilometara—44 puta širi od promjera Zemlje.
Kako nastaje rep?
Rep nastaje zbog djelovanja zvjezdanih vjetrova, struja nabijenih čestica koje emitira matična zvijezda. Dok se atmosfera WASP-69 b pregrijava i gubi plin, zvjezdani vjetrovi oblikuju ga u dugi trag koji se proteže iza planeta. Bez tih vjetrova, plin bi se ravnomjerno raspršio oko planeta, a rep ne bi nastao.
“Prijašnja promatranja ukazivala su na mali rep ili njegov izostanak,” objasnio je Dakotah Tyler, glavni autor studije. “Naši podaci nedvojbeno pokazuju da se helijev rep WASP-69 b proteže barem sedam puta od radijusa planeta.”
Ova pojava ne samo da otkriva kako se plinoviti divovi razvijaju nego služi i kao prirodni alat za mjerenje zvjezdanih vjetrova. Analizirajući strukturu repa, znanstvenici mogu izvesti zaključke o svojstvima zvjezdanih vjetrova koji ga oblikuju.
“Repovi poput ovog nastaju kad atmosfera planeta sudara sa zvjezdanim vjetrovima, što uzrokuje povlačenje plina unatrag,” objasnio je Erik Petigura, profesor fizike i astronomije na UCLA-u. “Oni nam omogućuju da te interakcije proučimo s dosad neviđenom preciznošću.”
