Big Crunch: Što bi nas čekalo u svemiru koji se skuplja?

Pratim rad profesora Avija Loeba već godinama—njegove tekstove, istraživanja i posebno njegov Medium kanal. Fascinira me kako profesor Loeb uspijeva složene znanstvene teme objasniti na način koji ne samo da je razumljiv, već i uzbudljiv. Njegova sposobnost da približi znanost masama i ispriča je kao uzbudljivu priču dokaz je zašto je toliko cijenjen kao učitelj. Njegove knjige su isto tako odlične!

U svom najnovijem tekstu za The Debrief, profesor Loeb istražuje temu koja vas tjera na razmišljanje i u isto vrijeme vas drži na rubu stolca: Big Crunch. U stručnoj literaturi ovaj pojam prevodi se kao “veliko sažimanje“, no, iako tehnički točno, zvuči pomalo neprirodno u ovakvom kontekstu—gotovo kao da govorim o majici koja se smanjila s XL-a na XS. Ipak, kad bolje razmislim, upravo je to srž ove teorije.

Uglavnom. Što bi se dogodilo kad bi svemir, umjesto da se širi, počeo skupljati? Kako bi to izgledalo? Kako bismo preživjeli? Ili bolje rečeno—bismo li uopće mogli?

Što ako svemir preokrene smjer?

Kao što profesor Loeb piše, zamislimo svemir u kojem sve čestice odjednom promijene smjer. Planeti bi počeli rotirati unatrag, Sunce bi krenulo suprotnim putem kroz Mliječni put, a čak bi i vrijeme, na neki način, izgledalo čudno. Na prvi pogled, život na Zemlji možda ne bi odmah doživio katastrofu. Ljudi bi se prilagodili—imamo iskustva s preživljavanjem promjena, zar ne?

No, to bi bilo privremeno. Klima bi postala nepredvidiva, dani i noći pomaknuti, a ocean i atmosfera ponašali bi se poput hirovitih divova. Čak bi i uspavani vulkani mogli eruptirati. Ipak, kako Loeb objašnjava, ljudska bi genijalnost možda pronašla način za prilagodbu, barem u početku.

Širenje prestaje, skupljanje počinje

I tu počinje prava priča. Umjesto beskonačnog širenja, svemir bi krenuo u suprotnom smjeru—počeo bi se skupljati. Kako profesor Loeb piše, u tom bi procesu svemir postajao sve gušći, a njegova temperatura sve viša. U određenom trenutku, nekoliko milijardi godina kasnije, temperatura kozmičke mikrovalne pozadine, ostatka Velikog praska, dosegla bi razinu sobne temperature.

Zvuči kao dobitak na lutriji za one koji bi u tom trenutku preživljavali u hladnim bespućima svemira nakon smrti Sunca, zar ne? Na trenutak bi svemir doslovno grijao ljude. No, kao što Loeb napominje, ta bi “ugodna faza” bila samo kratki predah.

Kozmička… pećnica?

Kako bi se svemir nastavio skupljati, temperatura bi rasla izvan svih granica. Unutar nekoliko milijardi godina, postalo bi toplije od površine Sunca. Malo kasnije, temperature bi dosegle razine koje su jednostavno nezamislive—toliko visoke da bi čak i atomi prestali postojati. Sve bi se raspalo na svoje osnovne čestice: kvarkove, elektrone, zračenje.

“I tada bi,” kako Loeb objašnjava, “ljudska civilizacija bila davno nestala, ostavljajući iza sebe samo trag u kozmičkom sjećanju.”

No, postoji jedna iznimka. Crne rupe. Kako Loeb opisuje, one bi bile posljednje preživjele u ovoj kozmičkoj katastrofi. Dok bi sve ostalo bilo uništeno, crne rupe bi opstale, pa čak i postale masivnije. One bi bile posljednji spomenici svemira kakav poznajemo, plutajući kroz nevjerojatno gustu i vruću juhu čestica.

Što dolazi nakon Big Cruncha?

Ovdje dolazimo do najveće nepoznanice. Kao što Loeb napominje, ne znamo što se događa nakon Big Cruncha. Bez teorije kvantne gravitacije, moguće je da bi se veliko sažimanje moglo pretvoriti u novi Veliki prasak. Ili bi to mogao biti konačni kraj. Loeb uspoređuje taj proces s crnim rupama—što se događa s materijom koju progutaju? Isto pitanje stoji nad velikim sažimanjem.

Na sreću, sve ovo je hipotetski. Naš svemir se širi, i za sada nema naznaka da će se zaustaviti. Ali, kao što Loeb ističe, ovaj misaoni eksperiment služi kao podsjetnik koliko je naše mjesto u svemiru posebno.

Zamislite to: živimo u trenutku kada svemir nudi savršene uvjete za život—ni prehladno, ni prevruće, ni prebrzo, ni presporo. “Imamo nevjerojatnu sreću,” zaključuje Loeb.