kozmos.hr
Astronomija

Istraživanje Sunčeve korone u potrazi za egzotičnim artefaktima

NASA-ina Solarna Sonda Parker
objavljeno

NASA-ina sonda Parker Solar Probe, lansiran 2018. godine, istražuje Sunčevu koronu, približavajući se Suncu na samo deset radijusa njegove površine, što je osam puta bliže nego što se Merkur kreće oko Sunca. Ova letjelica pruža revolucionarne uvide u porijeklo i evoluciju solarnog vjetra.


Zamislite da letjelica iz druge civilizacije želi ‘napuniti svoje baterije‘ koristeći sunčevu energiju. Na isti način kao Parker Solar Probe, mogla bi se približiti Suncu i iskoristiti fotonaponske ćelije za maksimalno prikupljanje energije, budući da intenzitet sunčeve svjetlosti eksponencijalno raste kako se približavate Suncu, objašnjava profesor Avi Loeb.

Analiza međuzvjezdanog svemirskog otpada, poput zagonetnog objekta Oumuamua, mogla bi se provesti upravo kroz korištenje Sunčeve vrućine za njegovo isparavanje. Ako ovi objekti nemaju vlastiti pogon, kao Parker Solar Probe, njihova stopa sudara sa Suncem može se izračunati na temelju broja međuzvjezdanih objekata koji prolaze blizu Zemlje.

Stope ovih “ronioca prema Suncu,” odnosno međuzvjezdanih objekata poput asteroida ili kometa koji se kreću prema Suncu i na kraju se sudaraju s njim, su visoke iz nekoliko razloga, objašnjava profesor Loeb. Sunce je 110 puta veće od Zemlje, a gravitacija Sunca dodatno privlači ove objekte prema svojoj površini. Gravitacijski utjecaj Sunca na njegovoj površini je 210 puta jači nego na udaljenosti Zemlje od Sunca, što znači da međuzvjezdani objekti osjećaju puno snažniju gravitaciju dok se približavaju Suncu.

Prema istraživanju koje je proveo s bivšim postdoktorandom Johnom Forbesom, objekti slični Oumuamui, koji također spadaju u ove “ronioce prema Suncu”, sudaraju se sa Suncem otprilike jednom svakih 30 godina. Oumuamua, s promjerom od nekih 100 metara, približno je veličine najvećih raketa koje su ljudi ikada izgradili. Statistike pokazuju da u svemiru postoji mnogo više malih objekata nego velikih. Ako se isti obrazac primjenjuje na međuzvjezdane objekte, tada su manji međuzvjezdani “ronioci prema Suncu” daleko brojniji od objekata poput Oumuamue, piše Loeb.

Međuzvjezdani meteori

Prema NASA-inom CNEOS katalogu vatrenih kugli, međuzvjezdani meteori veličine oko jednog metra udaraju Zemlju otprilike jednom svakih deset godina. Ovo sugerira da bi milijuni takvih objekata mogli postojati unutar Zemljine orbite oko Sunca, što bi značilo da se sudaraju sa Suncem svake četiri minute. Ovi mali međuzvjezdani “ronioci prema Suncu” oslobađaju energiju koja je ekvivalentna deset nuklearnih bombi iz Hirošime pri udaru u Sunce. Međutim, prije nego što stignu do Sunčeve površine, već bi isparili zbog intenzivnog zračenja. Spektroskopska analiza tih isparenih plinova mogla bi nam otkriti njihov sastav, koristeći teleskope sa Zemlje. Izazov je razlikovati međuzvjezdane objekte od onih iz našeg Sunčevog sustava. Samo jedan od tisuću “ronioca prema Suncu” dolazi izvan Sunčevog sustava. No, analizom brzine tih objekata može se utvrditi jesu li vezani Sunčevom gravitacijom. Za ovakva istraživanja idealan je Inouye Solar Telescope na Havajima, smješten blizu opservatorija Pan-STARRS, gdje je otkriven Oumuamua.

Alternativne metode za proučavanje sastava međuzvjezdanih objekata su vrlo skupe. Na primjer, ekspedicija na Tihom oceanu 2023. godine, koju je profesor Loeb vodio, istraživala je kemijski sastav međuzvjezdanog meteora IM1. Ova misija koštala je 1,5 milijuna dolara i trajala godinu dana, a rezultati su objavljeni u znanstvenom radu. Otkrivanje neobičnog kemijskog sastava na mjestu pada IM1 motiviraju profesora Loeba za daljnje ekspedicije. Planira potragu za većim fragmentima koji bi mu omogućili dublje proučavanje ovog međuzvjezdanog objekta, koji se kretao brže od većine zvijezda u blizini Sunca i bio je izuzetno čvrst. Jedan od načina za detaljnije proučavanje međuzvjezdanih objekata je susret s njima dok prolaze blizu Zemlje. Loebovi izračuni pokazuju da bi za to bila potrebna brzina od nekoliko desetaka kilometara u sekundi, što je iznad trenutnih tehnoloških mogućnosti poput europsko-japanskog Comet Interceptora, planiranog za lansiranje 2029. godine.

Postoji i mogućnost promatranja međuzvjezdanih sondi u obliku neidentificiranih anomalnih fenomena (UAP-ova) u blizini Zemlje. Direktor nacionalne obavještajne službe SAD-a objavio je nekoliko izvještaja o tim objektima, no nije jasno mogu li se svi prijavljeni fenomeni objasniti ljudskim djelovanjem. Znanstvena zajednica, kroz projekte poput Galileo Projecta, pristupa ovom fenomenu s ciljem prikupljanja i analize podataka kako bi se konačno razjasnila priroda tih pojava. Znanost nadmašuje politiku. Znanost je iznad politike, kaže profesor Loeb. Galileo Project opservatoriji pristupaju ovom pitanju znanstveno, prikupljajući podatke o UAP-ovima i pripremajući rezultate za objavu u znanstvenim radovima. Srećom, ni nebo ni naši oceani nisu podložni klasifikaciji, što omogućuje otvoreno i transparentno istraživanje.

Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.

Pratite Kozmos na Google Vijestima.