Tim fizičara s Kalifornijskog sveučilišta u Davisu, Nacionalnog laboratorija Los Alamos u SAD-u te Švicarskog federalnog tehnološkog instituta u Lausannei, redefinirao je konceptualnu mapu osnovne stvarnosti. Njihov rad ukazuje na to da način na koji povezujemo objekte u fizici možda ograničava našu sposobnost percipiranja šire slike. Naše razumijevanje stvarnosti već je stoljeće obavijeno složenostima teorija i opažanja unutar kvantne mehanike. Prošla su vremena kada su objekti posjedovali apsolutne mjere poput brzine i položaja. Da bismo shvatili materijal iz kojeg je izgrađen svemir, potrebna nam je matematika koja pretvara igre slučajnosti u vjerojatnosne mjere. Daleko od intuitivnog shvaćanja svemira, u onome što je poznato kao Kopenhagenska interpretacija kvantne fizike, čini se da postoje samo valovi mogućnosti sve dok ih iznenada ne prestane biti. Ni danas nije potpuno jasno što konačno određuje sudbinu Schrödingerove mačke.
Unatoč tome, fizičari su nastavili razmatrati alternative. Američki fizičar Hugh Everett predložio je tijekom 1950-ih da svaka mogućnost predstavlja zasebnu stvarnost, a posebnost ove stvarnosti proizlazi iz same činjenice vašeg promatranja. Everettov model ‘mnogo svjetova’ nije samo teorijski koncept, već metodološki okvir koji pokušava objasniti duboku neobičnost kvantne mehanike na praktičan i opipljiv način. Počinjemo s konceptom beskonačnog multiverzuma mogućnosti, ili kako bi fizičari rekli, zbrojem svih energija i položaja poznatih kao ‘global Hamiltonian‘, a zatim se fokusiramo na specifične dijelove, ograničavajući beskonačno unutar konačnog i mnogo upravljivijeg Hamiltonovog podsustava. No, kao metoda za razumijevanje beskonačnog, može li ovo “fokusiranje” zapravo ograničavati našu percepciju? Ili, kako to istraživači iznose u svojoj najnovijoj studiji, je li to “preuža perspektiva, rođena iz naše navike fokusiranja na određene makroskopske objekte”?
Schrödingerova mačka i niz potpitanja
Drugim riječima, možemo lako pitati je li Schrödingerova mačka živa ili mrtva unutar svoje kutije, no rijetko razmišljamo o tome je li stol ispod nje topao ili hladan ili počinje li kutija emitirati mirise. U pokušaju da odrede je li naša sklonost fokusiranju na sadržaj kutije uopće relevantna, istraživači su razvili algoritam za procjenu jesu li neka kvantna stanja, poznata kao pokazateljska stanja, možda stabilnija od drugih, čime bi se neka ključna svojstva mogla manje vjerojatno zapetljati. Ako je to slučaj, tada je opis kutije u kojoj se nalazi Schrödingerova mačka samo djelomično točan, osim ako ne uzimamo u obzir dugi niz faktora koji se potencijalno protežu kroz cijeli svemir. “Moguće je da jedan podsustav uključuje dio Zemlje i Andromedine galaksije, što je potpuno valjan pristup,” objasnio je Arsalan Adil, fizičar sa Sveučilišta u Kaliforniji, Davis, novinaru Karmeli Padavic-Callaghan za New Scientist.
Teorijski, nema ograničenja na načine na koje se mogu definirati podsustavi, dodajući opsežne popise stanja kako blizu tako i daleko, koji bi mogli definirati stvarnost na suptilno različite načine. Nadovezujući se na Everettovu teoriju “mnogo svjetova”, tim je razvio koncept koji nazivaju “mnogo više svjetova” – uzimajući beskonačan niz mogućnosti i kombinirajući ih s beskonačnim rasponom stvarnosti koje obično ne bismo uzimali u obzir. Kao i originalna interpretacija, ovaj novi pogled manje je komentar o samom ponašanju svemira, a više o našim pokušajima da ga shvatimo korak po korak. Istraživači naglašavaju da svojem algoritmu nisu pridali mnogo konceptualnog značaja, ali se pitaju može li on naći primjenu u razvoju boljih metoda za ispitivanje kvantnih sustava, poput onih unutar računala. Nesumnjivo, u nekoj drugoj stvarnosti, već imaju svoj odgovor. Ovo istraživanje dostupno je na otvorrenom serveru arXiv.
