Venera je samo malo manja od Zemlje i stoga je uživala u milijardama godina topline. No za ovaj planet, koji se ponekad naziva sestrom Zemlje, ta toplina se pokazala izdajničkom. Sada je Venera omotana gušćim slojevima otrovne atmosfere sastavljene od ugljičnog dioksida i sumporne kiseline. Tlak na njenoj površini je gotovo 100 puta veći od zračnog tlaka na razini mora Zemlje. Prosječne temperature prelaze 370°C, što je više nego dovoljno za topljenje olova, dok najdublje doline bilježe temperature iznad 480°C. Ako je Venera zaista sestra Zemlje, onda je to izopačena sestra. Kao i Mars, pretpostavljamo da je Venera nekada imala tanju, ugodniju atmosferu i površinu punu oceana tekuće vode.
Premda je ova pretpostavka manje čvrsta nego za Mars – gdje doslovno možemo vidjeti dokaze o vodi – smatra se da su se Venera i Zemlja formirale na sličan način, u približno istim orbitama i od otprilike istog materijala. Stoga bi trebale biti rođene s približno istom količinom vode. Kao i na Zemlji, većina te vode bila bi kemijski vezana u stijenama, zakopana duboko u unutrašnjosti. Ali nešto od te vode moglo je iscuriti na površinu ili biti dostavljeno od strane vodenih bogatih kometa ubrzo nakon formiranja, gradeći tako zalihu na površini, stabiliziranu gustim atmosferom.
Nepredvidivo Sunce
Veneru nije osudila nikakva njena greška, već naše nepredvidivo Sunce. Kako zvijezde stare, postupno se pojačavaju. Dan za danom to je neprimjetno, ali tijekom milijuna godina potpuno mijenja karakter zvijezde. Prije milijardi godina Sunčeva nastanjiva zona bila je bliže Sunčevom središtu u odnosu na sadašnju poziciju, ali s povećanim sjajem dolazi povećana toplina, i ta zona postupno se širi prema van tijekom vremena.
Je li na Veneri ikada bio život? Sumnjamo da ćemo ikada saznati, s obzirom na ekstremne temperature na njenoj površini koje čine istraživanje gotovo nemogućim. Ali vjerojatno je imala vodu i bogatu atmosferu – osnovni sastojci su bili tamo. Ali ako je život stekao uporište, nije dugo trajao. Kako je Sunce starilo, Venera je postajala sve toplija. Na toplijem planetu više vode postoji kao para u atmosferi nego kao tekućina na površini.
U početku, promjene na Veneri bile su neznatne, manifestirajući se samo kao blagi porast, što je bio tek početak nezaustavljivog puta prema njezinom uništenju. Ali u nekom trenutku u prošlosti – nismo sigurni točno kada – Venera je dosegla točku preokreta. S previše vodene pare, atmosfera Venere postala je previše efikasna u zadržavanju topline koja zrači s površine. Ta radijacija nije mogla proći kroz maglu i ući u svemir, već je bila zarobljena unutar same atmosfere, zagrijavajući je.
Toplina u atmosferi
Ono što se dogodilo nakon toga bilo je, barem, brzo. Venera je započela začarani krug, prenoseći više topline u atmosferu, što je rezultiralo isparavanjem oceana u još više vodene pare. To je dalje povećalo temperature i tako dalje. Prvo su nestala plitka jezera i potoci, a zatim su došli dublji oceani, dok svaka kap vode nije postala dio vjetrova u atmosferi. S obzirom na svoju blizinu sve svjetlijem Suncu, vodena para nije dugo trajala. Sunčevo zračenje ju je nemilosrdno bombardiralo, razdvajajući njene kemijske veze i šaljući kisik i vodik u bijeg, pridružujući se mračnom pohodu izvan našeg Sunčevog sustava.
Da je Venera imala tektonske ploče poput Zemlje, tada bi taj proces prestao. Bez vode koja bi djelovala kao podmazivač, veliko i sporo pomicanje tih ploča bi se zaustavilo, čime bi se zaključala kora na svojem mjestu. Ovaj kontinuirani proces djeluje kao prirodna “crna rupa” za ugljik: ugljikov dioksid se veže za stijene koje se spuštaju duboko u unutrašnjost, sprječavajući tako nakupljanje previše ugljika u atmosferi.
No, bez učinka tektonike ploča na čišćenje, koncentracija ugljičnog dioksida naglo je porasla do opasnih razina. Njegova sposobnost zadržavanja radijacije sa površine planeta sprečavala je bilo kakvu preostalu nadu za spas planeta. Konačno, atmosfera se zgrčila nad samu sebe dok nije dostigla svoju sadašnju napuhanu veličinu. Sa starijem Suncem, Venera je postupno ugušila samu sebe.
Nije samo Venera osuđena na ovu sudbinu, jer Sunce još uvijek nije došlo do svojih posljednjih dana. Ono nastavlja postajati svjetlije, donoseći više topline Sunčevom sustavu iz dana u dan, a njegova zona pogodna za život postupno se širi kako vrijeme prolazi. Za otprilike 500 milijuna godina od sada, Venera neće biti usamljena u svojoj sudbini. Oceani Zemlje će proključati, kontinenti će prestati svoje drevno kretanje, i mi ćemo napokon postati blizanci s našom sestrom Venerom.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
