kozmos.hr
Jeste li znali?

10 zanimljivosti o maglicama

Maglica Prsten kako ju je snimio Webb – naslovna (NASA)
objavljeno

Maglice su oblaci u međuzvjezdanom prostoru sastavljeni uglavnom od prašine, vodika i helija koji su zbog toga iznimno svijetli.

Kad je ovog ljeta tim iza Teleskopa James Webb svijetu predstavio prvi paket njegovih fotografija, jedna od stvari koje smo dobili bila je nova fotografija maglice Južni prsten (Southern Ring Nebula). Razlog za to vrlo je jednostavan—radi se o jednoj od najveličanstvenijih pojava u poznatom nam svemiru, te je ona savršeno poslužila za dokaz Webbovih mogućnosti. No maglica Južni Prsten samo je jedna od mnogih maglica u svemiru, i premda nisu sve impresivne kao što je ta, nisu niti daleko od toga. Ali što su zapravo maglice, te zbog čega su toliko lijepe koliko jesu?

Nakupina plinova i prašine

Maglica je, jednostavno rečeno, običan oblak. Isto kao što se na našem nebu u oblake nakuplja voda, tako se u određenim regijama svemira u oblake nakupljaju razni plinovi, ponajprije vodik i helij. Uz njih nakupljene budu i velike količine svemirske prašine, a sve to zajedno na određenim dijelovima elektromagnetskog spektra gledateljima (nama) priređuje izvanredan kozmički spektakl. Kako će maglica izgledati i koja su njena svojstva ovisi o raznim faktorima poput podrijetla, kemijskog sastava, kao i područja u kojem se nalazi.

maglica-ngc5189
Maglica NGC 5189. Izvor: NASA, ESA i Hubble Heritage Team (STScI / AURA).

Vrste maglica

Točnije, maglice ugrubo možemo podijeliti na nekoliko tipova. Najčešće su možda emisijske maglice, gdje vruće zvijezde u maglici iznutra pobuđuju svijetljenje plina, a ako maglicu zvijezde osvjetljavaju izvana, onda se radi o refleksijskoj maglici. Tamne maglice zaklanjaju pozadinsku svjetlost, tzv. Herbig-Harovi objekti javljaju se oko zvjezdanih vjetrova mladih zvijezda, a planetarne maglice nastaju kao završna faza širenja i raspada crvenih divova. Na kraju, tu su male misijske maglice koje nastaju kao ostaci supernova.

Stotine svjetlosnih godina

Ovisno o tipu maglice njene dimenzije mogu jako varirati, no iznimna veličina svima im je zajednička. Uglavnom nepravilnih oblika, maglice mogu imati promjere od nekoliko milijuna kilometara pa sve do više stotina svjetlosnih godina. Zapravo, za mnoge od njih nismo niti sigurni koliko su točno velike zbog njihove velike udaljenosti, no zbog usavršavanja tehnologije volimo vjerovati da su nam opservacije s vremenom sve točnije. Uz to, ne postoji standardizirana granica između maglice i okolnog svemira. Uzimajući sve to u obzir, najveća maglica na nebu, Tarantula, promjera je čak 1800 svjetlosnih godina.

Rodilište zvijezda

Zbog velike koncentracije plinova i prašine u maglicama, one su često mjesta gdje se vrlo aktivno formiraju nove zvijezde. Točnije, nakupljena prašina i plinovi često posluže kao gravitacijska početna točka za daljnju akumulaciju mase na nekom području, zbog čega dolazi za zagrijavanja i privlačenja dodatne mase, sve dok se u jednom trenutku ne rodi nova zvijezda. Zvijezde, podsjetimo se, nisu ništa drugo nego iznimno vruće nakupine užarenih plinova.

'Kozmičke litice' maglice Eta Carinae kako ih je snimio teleskop James Webb (©NASA/ESA/CSA).
‘Kozmičke litice’ maglice Eta Carinae kako ih je snimio teleskop James Webb (©NASA/ESA/CSA).

Kako nastaju maglice?

Nakon gravitacijskog urušavanja nekog dijela međuzvjezdanog medija, zbog međusobnog gravitacijskog utjecaja pojedinačnih nakupina plinova i prašine oni se počinju nakupljati u veliki oblak. Većina tog materijala na kraju i ostane samo to—oblak—no ako nakupina na nekom području bude dovoljno gusta kreće formiranje zvijezde. Rađanje zvijezda, dakle, možemo smatrati ultimativnim korakom u procesu kroz koji i same maglice nastaju.

Rijetke i lagane

Ipak, kada govorimo o „nakupljanju“ plinova i prašine u „oblake“, nemojte da vas terminologija zavara: i dalje se radi o iznimno rijetkim regijama svemira, makar bile gušće od čistog vakuuma. Zapravo, kada bi uzeli porciju jedne maglice dimenzija Zemlje, masa svega što bi se u toj porciji nalazilo ne bi prelazila nekoliko kilograma, jer prosječna gustoća maglica je oko 10 000 molekula materije po kubnom centimetru. Iz toga i proizlazi da su procesi formiranja zvijezda vrlo spori, milijunima godina dugi procesi.

Prve primijećene maglice

Iako naravno onda nismo poznavali maglice na razini na kojoj ih poznajemo danas, prvi zapisi o maglicama javljaju se već u 2. st. kad je Ptolomej u VII. i VIII. knjigama svog Almagesta zamijetio pet zvijezda koje su „magličaste“. Uz njih, primijetio je i svjetlinu područja neba između zviježđa Veliki medvjed i Lav, iako tamo nije bilo nikakvih vidljivih zvijezda, što označava početak ideje o tome da se u svemiru ne mora nužno nalaziti konkretan objekt da bi nešto bilo svjetlo.

Kasnije, 964. g. perzijski astronom Abd al-Rahman al-Sufi bilježi prvi put maglicu u stvarnijem smislu riječi. Sufi govori o „malom oblaku“ za koji danas znamo da je galaksija Andromeda. Otprilike 90 godina kasnije, supernovu SN 1054 koja je stvorila poznatu Rakovicu primijetili su i arapski i kineski astronomi.

Kasnije, razvitkom teleskopa i općenitim razvojem suvremene astronomije u 17. stoljeću dolazi i stvarna potvrda postojanja maglica te kreću njihove sustavne opservacije i opisivanja.

Bipolarne maglice

Zanimljiv tip maglice su i takozvane „bipolarne“ maglice, odnosno planetarne maglice koje se šire iz središnje zvijezde kroz dva kuglasta ispupčenja, što cijeloj maglici daje oblik pješčanog sata. Takve maglice još uvijek su nam misterija jer ne znamo kako i zašto nastaju, no moguće je da nastaju kao posljedica binarnog zvjezdanog sustava u svom središtu gdje jedna od zvijezda ometa izbacivanje materijala iz druge zvijezde.

Bipolarna maglica NGC 6302 koja je nekada bila umiruća zvijezda mase pet puta veće od mase Sunca. Izvor: NASA, ESA i Hubble SM4 ERO tim.

Maglice koje su „postale“ galaksije

S porastom kvalitete tehnologije za promatranje svemira, poraslo je i naše znanje o svemiru. Veliki preokret u cijeloj priči dogodio se početkom 20. stoljeća kad je Edwin Hubble ustanovio da Mliječna staza nije sinonimna sa svemirom, odnosno da rubovi Mliječne staze nisu rubovi našeg svemira. Dapače, naša galaksija samo je jedna od mnogih u svemiru. Nakon te „Velike debate“, otprilike 1923. za mnoge objekte za koje smo mislili da su „maglice“ ispostavilo se da su zapravo druge galaksije.

Stupovi stvaranja

Zasigurno jedna od najpoznatijih fotografija svemira na svijetu, ako ne i najpoznatija, „Stupove stvaranja“ snimio je teleskop Hubble 1. travnja 1997. Radi se o fotografiji jednog dijela maglice Orao u zviježđu Zmija, te je ta fotografija često citirana kao jedna od najznačajnijih fotografija ikada snimljenih u povijesti astronomije. Istu regiju ponovno su fotografirali ESA-in Svemirski opservatorij Herschel 2011., ponovo Hubble 2014., te Teleskop James Webb 2022.

NASA-in James Webb svemirski teleskop snimio je blizu infracrvenu sliku Stupova stvaranja. Izvor: NASA, ESA, CSA, STScI; Joseph DePasquale (STScI), Anton M. Koekemoer (STScI), Alyssa Pagan (STScI).
NASA-in James Webb svemirski teleskop snimio je blizu infracrvenu sliku Stupova stvaranja. Izvor: NASA, ESA, CSA, STScI; Joseph DePasquale (STScI), Anton M. Koekemoer (STScI), Alyssa Pagan (STScI).

 


Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram

t.me/kozmoshr


Izvori:

„maglica“. Hrvatska enciklopedija, 2021. https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=38018 (22.10.2022.).

Williams, Matt. „Nebulae: What Are They And Where Do They Come From?“. Universe Today, 2015. https://www.universetoday.com/61103/what-is-a-nebula/ (22.10.2022.).

„What is a Nebula?“ Space Center Houston, 2020. https://spacecenter.org/what-is-a-nebula/ (22.10.2022.).

 

Zaljubljenik u astronomiju od malih nogu. Diplomirani anglist. U slobodno vrijeme vjerojatno s frendovima u obližnjem kafiću. U paralelnom svemiru sam nešto od sljedećeg: pomorac, fizičar, astronaut, pisac, željezničar.

Pratite Kozmos na Google Vijestima.