Francis Nimmo, ugledni profesor planetarnih znanosti na Sveučilištu Kalifornija u Santa Cruzu, nedavno je bio suautor značajnog članka u časopisu Science Advances. Rad se fokusira na unutarnju strukturu patuljastog planeta Eride, tijela slične veličine kao i Pluton, ali smještenog oko 50% dalje od Sunca.
Otkriće Eride u Kuiperovom pojasu, izvan orbite Neptuna 2005. godine, pokrenulo je raspravu koja je na kraju dovela do prekvalifikacije Plutona u patuljasti planet. Francis Nimmo, istraživač sa Sveučilišta Kalifornija u Santa Cruzu, proučavao je Eridu potaknut svojim interesom za Pluton. Tijekom posjeta Michaelu Brownu, jednom od otkrivača Eride, na Tehnološkom institutu Kalifornije prije šest mjeseci, Nimmo je uvidio da bi Brownovi novi, još neobjavljeni podaci mogli biti ključni za otkrivanje karakteristika Eride.
Njih dvojica su tijekom sljedećih nekoliko mjeseci surađivali na modelima, a rezultate su objavili u Science Advances. Ključni su podaci bili dvojaki. Prvi bitan podatak bio je da Erida i njen mjesec, Disnomija, uvijek gledaju jedno prema drugom.
“To se događa jer su plimne sile koje mali mjesec izaziva na Eridi dovoljno snažne da uspore rotaciju,” pojasnio je Nimmo. “Što je mjesec veći, to je brža usporavanja rotacije planeta.”
Informacija o rotaciji
Znanstvenici koriste informacije o rotaciji i orbiti planeta i njihovih mjeseci za zaključivanje o unutarnjoj strukturi tih nebeskih tijela. Do nedavno, međutim, nije postojala procjena veličine Disnomije.
Podaci Michaela Browna, tada još neobjavljeni, promijenili su to otkrivši da masa mjeseca Eride mora biti ispod određene granice. Ovo ograničenje mase predstavljalo je drugi ključni komad informacija za istraživanje.
“Čim se to utvrdilo, mogli smo započeti s detaljnim izračunima,” naglasio je Nimmo.
Glavni i neočekivani rezultat rada Nimma i Browna bio je da je Erida iznenađujuće disipativna, ili, kako je Nimmo slikovito opisao, “mekana poput sira”.
Znanstvenici su zaključili da Erida ima stjenovitu jezgru okruženu slojem leda, koji se, za razliku od provodnog sloja Plutona, vjerojatno nalazi u stanju konvekcije.
“Stijene sadrže radioaktivne elemente koji proizvode toplinu. Ta toplina mora nekako pobjeći van, čime se pokreće polagano kretanje u sloju leda,” objasnio je Nimmo. “Zbog toga se Erida ponaša manje kao čvrsto tijelo, a više kao tijelo sklono tečenju.”
Preciznija mjerenja mase
Budući podaci mjerenja koja su postavila gornju granicu mase Disnomije proizašla su iz opservacija radio teleskopa Atacama Large Millimeter Array (ALMA). Nimmo se nada da će uskoro preciznija mjerenja mase Disnomije omogućiti daljnje usavršavanje njihovog modela.
“Ako je Disnomija manja od te granice, Erida bi bila još ‘mekša’,” istaknuo je Nimmo.
Dodatni podaci o obliku Eride pomoći će u potvrđivanju modela koji su Nimmo i Brown razvili.
“Naglašavamo da bi Erida trebala imati prilično glatku površinu jer bi se svaka nepravilnost na površini s vremenom izgubila uslijed tečenja leda,” rekao je Nimmo. “Stoga bi bilo korisno dobiti mjerenja koja bi pokazala stvarni oblik Eride. Ako bi se pokazalo da je njen oblik vrlo nepravilan, to bi bilo u suprotnosti s našim modelom.”
Zbog velike udaljenosti Eride od Zemlje, ona se na slikama pojavljuje kao jedan piksel. Kako bi se rekonstruirao njen oblik, znanstvenici moraju pratiti prolazak Eride ispred zvijezda.
“Kada Erida prođe ispred zvijezde, zvijezda na trenutak nestane, a potom se ponovno pojavi. To nam otkriva širinu Eride u tom trenutku. Ako to učinimo s više zvijezda, možemo rekonstruirati njen oblik,” objasnio je Nimmo. “Nadam se da se takva istraživanja već provode, iako za to nemam potvrdu.”
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
