Svemir izvan našeg planeta mnogo je puniji nego što se čini. Od orbite Međunarodne svemirske postaje do međugalaktičkog prostora, nigdje ne nailazimo na pravo “ništa”. Svemir je ispunjen česticama, plinovima, poljima i zračenjem, a praznina, pokazuje se, nigdje nije potpuno prazna.
Međunarodna svemirska postaja (MSP) kruži visoko iznad 99,99997 posto Zemljine atmosfere, no prostor izvan nje nije prazan. Tamo lebde sitne čestice, od mikroskopskih meteorita do mrvica boje i hrđe koje su se odvojile s drugih satelita.
Dok ih mi s tla vidimo kao “zvijezde padalice”, astronauti ih čuju kao tihi niz metalnih udaraca po oplati postaje. Gustoća tih sićušnih ostataka toliko je velika da praćenje svemirskog otpada predstavlja stalnu i ozbiljnu zadaću.
Kad napustimo Zemljino magnetsko polje, ulazimo u struju nabijenih čestica poznatu kao Sunčev vjetar. Prostor između planeta tako nije potpuni vakuum, nego svojevrsna razrijeđena atmosfera oko Sunca, s vlastitim “vjetrom”, “vremenom” i “olujama”.
Solarne oluje mogu oštetiti letjelice, a za buduće astronaute predstavljaju zdravstveni rizik. Zbog toga se prognoza svemirskog vremena proučava jednako ozbiljno kao i meteorologija na Zemlji.
Granica Sunčeva utjecaja
Svemirske letjelice Voyager 1 i Voyager 2, lansirane 1977. godine, najudaljeniji su objekti koje je čovjek ikada poslao. Ipak, ni one nisu pronašle pravu prazninu.
Obje letjelice i dalje prikupljaju podatke o heliopauzi, granici koja se smatra vanjskim rubom Sunčeva sustava. Iako je ta definicija i dalje predmet rasprava, promatranja pokazuju da se Sunce kroz galaktiku kreće unutar golema područja koje oblikuje vlastitim Sunčevim vjetrom, svojevrsnog zaštitnog omotača koji ga odvaja od međuzvjezdanog prostora.
Praznina koja to nije
Ni izvan heliopauze prostor nije prazan. U međuzvjezdanom prostoru kreću se objekti poput kometa 3I/ATLAS i ‘Oumuamue, ali i lutajući planeti i smeđi patuljci.
Cijeli je taj prostor ispunjen rijetkim plinom, galaktičkim vodikom, osnovnim “gorivom” od kojeg nastaju zvijezde. Tamnina između njih zapravo je golemi spremnik materijala koji čeka novu kozmičku koliziju kako bi potaknula stvaranje novih zvijezda.
Ni u prostranstvima izvan naše galaksije ne nailazimo na prazninu. Kad promatramo tako daleko, zapravo gledamo duboko u prošlost svemira.
Prostor između drevnih, udaljenih galaksija sadrži ključne tragove o ranom svemiru, o Velikom prasku i prvim zvijezdama koje su se tada upalile. Taj međugalaktički prostor ispunjen je razrijeđenim plinom, zračenjem i tamnom tvari koja oblikuje strukturu kozmosa.
U paradoksalnom smislu, što dublje tražimo prazninu, to više otkrivamo koliko je svemir ispunjen. A možda bi upravo pronalazak “ničega” bio najzanimljivije otkriće od svih.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
