kozmos.hr
Astronomija

Znanstvenici objasnili velike strukture na objektu Kuiperova pojasa Arrokoth

Znanstvenici objasnili velike strukture na objektu Kuiperova pojasa Arrokoth
objavljeno

Novo istraživanje pod vodstvom planetarnog znanstvenika iz Instituta Southwest Research (SwRI), dr. Alana Sterna, sugerira da velike izbočine, duge približno 5 kilometara, koje dominiraju većim dijelom objekta Kuiperova pojasa Arrokoth, imaju toliko sličnosti da bi mogle imati zajedničko podrijetlo.

SwRI studija navodi da bi ovi “gradivni blokovi” mogli služiti kao smjernice za daljnja istraživanja modela formacije planetesimala. Stern je ove rezultate predstavio ovog tjedna na godišnjem sastanku 55. Divizije za planetarne znanosti Američkog astronomskog društva u San Antoniju. Rezultati su također objavljeni u časopisu Planetary Science Journal.

Svemirska letjelica NASA-e New Horizons napravila je bliski prelet pored Arrokotha 2019. godine. Iz tih podataka, Stern i njegovi kolege prepoznali su 12 izbočina na većem dijelu Arrokotha, po imenu Wenu, koje su gotovo identične po obliku, veličini, boji i reflektivnosti. Također su identificirali još tri potencijalne izbočine na manjem dijelu objekta, Weeyo.

“Nevjerojatno je vidjeti ovaj objekt tako dobro sačuvan, da njegov oblik izravno pokazuje kako je sastavljen od niza vrlo sličnih gradivnih blokova”, komentirao je dr. Will Grundy iz Lowell observatorija, suistraživač misije New Horizons. “Arrokoth izgleda gotovo poput maline, sastavljen od manjih segmenata.”

Geologija i formacija Arrokotha

Geologija Arrokotha podržava model formiranja planetesimala putem strujne nestabilnosti, gdje su brzine sudara bile tek nekoliko milja na sat, omogućujući objektima da se blago akumuliraju i formiraju Arrokoth u dijelu solarnog nebula koji je prolazio kroz gravitacijski kolaps.

“Svojstva Arrokothovih izbočina, uključujući veličine, ukazuju na nove spoznaje o njegovom nastanku,” rekao je Stern, voditelj misije New Horizons. “Ako su ove izbočine zaista predstavljale gradivne blokove drevnih planetesimala poput Arrokotha, modeli formacije planetesimala morat će objasniti ovakvu predominantnu veličinu tih blokova.”

Postoji velika vjerojatnost da će neki od ciljeva NASA-ine misije Lucy prema Jupiterovim Trojanskim asteroidima, kao i ciljevi ESA-ine misije za presretanje kometa, biti drugi neokrnjeni planetesimali. Ova saznanja mogu pridonijeti razumijevanju procesa akrecije planetesimala u drugim dijelovima drevnog solarnog sustava i usporediti ih s procesima koje je otkrila misija New Horizons u Kuiperovom pojasu.

“Važno će biti istražiti slične strukture na planetesimalima koje će ove misije promatrati kako bi se vidjelo koliko je ova pojava česta, što će dalje pomoći razvoju teorija o formaciji planetesimala,” zaključio je Stern.

Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr

Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.

Pratite Kozmos na Google Vijestima.

CroCube