![Dana 25. studenog 2024., raketa Long March-2C uspješno je lansirana iz Satelitskog centra Jiuquan u sjeverozapadnoj Kini, noseći dva napredna satelita u orbitu. Lansiranje je izvedeno u 7:39 po pekinškom vremenu, postavljajući satelite Siwei Gaojing-2 03 i Siwei Gaojing-2 04 u njihovu predodređenu putanju. [Foto/Xinhua].](https://kozmos.hr/wp-content/uploads/2024/11/Kineski-pametni-sateliti-mijenjaju-nacin-na-koji-promatramo-Zemlju-iz-svemira.jpeg "Zašto svijet opsesivno šalje predmete u svemir")
Osim utrke u znanstvene, komercijalne i vojne svrhe, postoji i jedna druga, znatiželjnija svemirska utrka. Utrka tko će prvi poslati različite predmete u svemir. No zašto to uopće činimo?
U prosincu 2024. japanski budistički redovnici pokušali su poslati u orbitu umanjeni model hrama, no misija nije uspjela. Raketni let ipak je dosegnuo visinu od 110 kilometara, pa su kip Dainichi Nyorai Buddhe i prateća mandala prvi put dospjeli u svemir. Redovnici najavljuju novi pokušaj, piše Tony Milligan, predavač na Sveučilištu u Sheffieldu.
Svemirski hram veličine je srednje Amazonove kutije za dostavu i prekriven zaštitnom folijom sa zlatnim odsjajem. Kip Bude smješten je u posebnom odjeljku na vrhu. Ideja je da, kako sve više Japanaca živi izvan domovine, njihove molitve za preminule mogu biti usmjerene prema Budi dok prolazi iznad njih.
Potreba da budemo prvi duboko je ukorijenjena. Ljudi često biraju prvu ponuđenu opciju, a austrijski liječnik Alfred Adler takvu sklonost povezao je s “kompleksom inferiornosti”, stalnom potrebom dokazivanja. Drugi znanstvenici tu naviku tumače evolucijskim nasljeđem koje je u prošlosti bilo korisno, a danas se očituje u preferiranju prvorođene djece ili prvog kandidata na listi.
Biolog Ernst Mayr uveo je pojam “founder effect” (učinak osnivača), opisujući kako osnivači populacije mogu dugoročno ograničiti njezinu raznolikost. Ideja se zatim proširila i na društvo: prvi potezi često imaju nesrazmjeran utjecaj na kasnija zbivanja. U tom svjetlu razumljivo je zašto mnogi žele prvi poslati nešto u svemir, iako odabir predmeta često varira od očekivanog do vrlo neobičnog, objašnjava Milligan.
Besmrtnost, nostalgija i potraga za izvanzemaljcima
Na razumljivijem kraju tog spektra nalaze se ljudski, životinjski, pa čak i dinosaurovi ostaci – najčešće pramenovi kose ili pepeo. Tvrtka Celestis od 1994. organizira letove u kojima u svemir šalje pepeo i DNK. Godine 1997. na misiji Founders Flight poslane su kremirane čestice 24 osobe, među njima i Genea Roddenberryja, tvorca serije Zvjezdane staze. Bio je to prvi memorijalni let u svemir.
Pet godina kasnije kapsula je ponovno ušla u atmosferu i izgorjela, no rodbina pokojnika svejedno je osjećala da su njihovi najmiliji postigli neku vrstu besmrtnosti, jer su bili prvi. Slični pokušaji uključivali su i životinje. U neuspjelom lansiranju u siječnju 2024. nalazili su se dodatni Roddenberryjevi ostaci te dio posmrtnih ostataka psa imenom Indica-Noodle Fabiano.
Sjećanje na umrle u svemiru popularna je ideja. Apollo 15 ostavio je 1971. na Mjesecu ploču u spomen poginulim astronautima. NASA je 2014. čak privremeno poslala i fragment kostiju Tyrannosaurusa rexa na letu kapsule Orion, kao podsjetnik na raznolikost života na Zemlji. Takvi postupci povezuju ljudsku želju za prvim uspjesima s težnjom za trajnim tragom u svemiru.
Nostalgija se često isprepliće s tom potrebom. Zato se u orbitu šalju predmeti povezani s prošlim životom na Zemlji. No granice razumljivog ponekad se prelaze. U prosincu 2025. tvrtka beingAI planira poslati na Mjesec niklov disk s digitalnim likom budističkog svećenika pripravnika stvorenog umjetnom inteligencijom, imenom Emi Jido.
Religijske poruke nisu ograničene na budizam. Ruski modul Međunarodne svemirske postaje sadrži razne pravoslavne ikone.
No postavlja se pitanje, kakav smisao imaju takve poruke u svemiru, gdje nema nikoga da ih pročita? Odgovor leži u nadi da će jednom, možda, te poruke dosegnuti drugu inteligenciju.
Ostavljanje traga u svemiru
Milligan navodi da su ponekad izbori predmeta teško objašnjivi. Tako je 1986. na Massachusetts Institute of Technology proveden eksperiment pod nazivom Poetica Vaginal, u kojem je u smjeru zviježđa Eridan emitiran slabi signal nastao pretvaranjem vaginalnih kontrakcija u elektronički zapis. Američko ratno zrakoplovstvo, koje je upravljalo zemaljskim postrojenjem, brzo je interveniralo i spriječilo odašiljanje jačeg signala.
Još čudnije, 2010. u smjeru Arktura u zviježđu Volara poslana je pozivnica na izvedbu Klingonske opere, napisana na izmišljenom jeziku iz Zvjezdanih staza. Umjesto reprezentativne poruke ljudske kulture, radilo se gotovo o kozmičkoj dezinformaciji.
Najpoznatiji primjer ostaje potez Elona Muska iz 2018. kada je u svemir lansirao crveni Tesla Roadster s lutkom u vozačevom sjedalu i pjesmom “Space Oddity” Davida Bowieja na radiju. Automobil se trenutačno nalazi oko 248 milijuna kilometara od Zemlje.
Takvi predmeti otkrivaju još jednu dimenziju. Nisu samo izraz nostalgije, želje za besmrtnošću ili pokušaja komunikacije s izvanzemaljcima, nego i svojevrsna najava namjere da svemir postane ljudski prostor.
U budućnosti će razvoj svemirske infrastrukture ovisiti o iskorištavanju resursa asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera. Orbita Muskova Roadstera prelazi i ponovno siječe orbitu Marsa, podsjećajući da Mjesec, Mars i regije izvan njih mogu postati ključni za buduće planove čovječanstva.
Kako ćemo oblikovati tu budućnost još nije jasno, ali neobični predmeti koje šaljemo u svemir mogu se tumačiti i kao simboličke najave ljudske prisutnosti na tim mjestima, čak i kada njihova svrha zasad ostaje neodređena.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
