Zašto je većina ljudi dešnjaci? Novi trag vodi do trenutka kada smo počeli hodati na dvije noge

Oko 90 posto ljudi u svim kulturama koristi desnu ruku kao dominantnu, a znanost još nema jednostavan odgovor na pitanje zašto je taj obrazac postao toliko snažan baš kod naše vrste. Novo istraživanje objavljeno u časopisu PLOS Biology upućuje na iznenađujuće objašnjenje: ljudsko dešnjaštvo možda je povezano s dvjema ključnim promjenama u našoj evoluciji, hodanjem na dvije noge i razvojem velikog mozga.

Zašto se ljudi toliko razlikuju od drugih primata?

Dešnjaštvo nam se čini gotovo samorazumljivim. Većina ljudi piše, reže, baca, hvata i obavlja najpreciznije svakodnevne radnje desnom rukom. I svakodnevni svijet velikim je dijelom prilagođen toj većini, od školskih klupa i alata do sportskih pokreta i glazbenih instrumenata.

Iz evolucijske perspektive, međutim, taj je obrazac neobičan. Druge vrste primata mogu češće koristiti jednu ruku u pojedinim radnjama, ali ni kod jedne od njih ne postoji tako snažna i široko raširena dominacija jedne strane kao kod ljudi. Kod naše je vrste desna ruka dominantna u gotovo svim poznatim kulturama.

Ta je postojanost desetljećima zbunjivala istraživače. Ako je riječ samo o navici, zašto se pojavljuje tako dosljedno? Ako je ključ u mozgu, zašto se sličan obrazac nije razvio kod naših najbližih evolucijskih srodnika? Ako je povezan s alatima, zašto se nije javio ranije i ravnomjernije kod drugih primata koji se također služe predmetima?

Velika usporedba primata promijenila je sliku

Novo istraživanje vodili su Thomas A. Püschel i Rachel M. Hurwitz sa Škole za antropologiju i muzeografsku etnografiju Sveučilišta Oxford, uz suradnju Chrisa Vendittija sa Sveučilišta Reading. U analizu su uključili podatke o 2.025 jedinki iz 41 vrste majmuna i čovjekolikih majmuna.

Istraživači nisu provjeravali samo jedno moguće objašnjenje. U istom su evolucijskom okviru usporedili više hipoteza koje su se dosad spominjale u raspravama o dešnjaštvu: korištenje alata, prehranu, stanište, tjelesnu masu, društveno ponašanje, veličinu mozga i način kretanja.

U početku su ljudi odudarali od svega što se vidjelo kod drugih primata. Nijedno od testiranih objašnjenja nije moglo objasniti zašto je dešnjaštvo kod naše vrste toliko snažno. Zatim su istraživači u analizu uključili dvije osobine koje posebno obilježavaju ljudsku evoluciju: velik mozak i odnos duljine ruku i nogu, anatomski pokazatelj povezan s hodanjem na dvije noge.

Tada se slika promijenila. Kada se uzmu u obzir velik mozak i dvonožni hod, ljudi više ne izgledaju kao potpuna evolucijska iznimka. Izražena dominacija desne ruke počinje se uklapati u širi obrazac među primatima.

Ruke su postale drukčije kada više nisu služile za hodanje

Ključni dio priče mogao bi biti trenutak kada su ruke u ljudskoj lozi postupno prestale biti nužne za kretanje. Kod životinja koje se penju, hodaju četveronoške ili se pri kretanju oslanjaju na prednje udove, ruke nisu slobodne u istom smislu. One sudjeluju u održavanju ravnoteže, hvatanju podloge i prijenosu težine tijela.

Kod hominina koji su sve više hodali uspravno, ruke su dobile novu ulogu. Mogle su služiti nošenju hrane i predmeta, preciznom hvatanju, obradi materijala, izradi alata i sve složenijem rukovanju okolišem. Takve radnje traže finu motoričku kontrolu, a složeni pokreti često nisu jednako raspoređeni između lijeve i desne strane tijela.

Prema novom istraživanju, uspravni hod mogao je otvoriti prostor za izraženiju podjelu rada između dviju ruku. Veći mozak, koji se razvio kasnije, mogao je taj obrazac dodatno učvrstiti. Kako se ljudski mozak povećavao i mijenjao, sklonost prema jednoj strani mogla je postajati sve stabilnija.

U takvom tumačenju dešnjaštvo nije izdvojena osobina koja se pojavila sama od sebe. Ono je dio šire evolucijske promjene u kojoj su se istodobno mijenjali tijelo, mozak i ponašanje.

Što model pokazuje o izumrlim ljudskim vrstama

Istraživači su isti pristup primijenili i na izumrle članove ljudske loze. Prema njihovim procjenama, rani hominini poput rodova Ardipithecus i Australopithecus vjerojatno nisu bili izrazito dešnjaci. Njihova je sklonost desnoj ruci, ako je postojala, vjerojatno bila blaga i bliža onome što se danas vidi kod velikih čovjekolikih majmuna.

S pojavom roda Homo taj se obrazac mijenja. Model predviđa jaču sklonost desnoj ruci kod vrsta poput Homo ergaster i Homo erectus, zatim kod neandertalaca, sve do modernog čovjeka, kod kojega je dešnjaštvo doseglo današnju razinu.

Posebno je zanimljiv Homo floresiensis, malena izumrla vrsta iz Indonezije poznata pod nadimkom “hobit”. Za tu vrstu model predviđa znatno slabiju sklonost desnoj ruci. To se uklapa u predloženo objašnjenje jer je Homo floresiensis imao malen mozak i tijelo koje je vjerojatno zadržalo kombinaciju uspravnog hodanja i penjanja.

Ondje gdje nema iste kombinacije velikog mozga i pune prilagodbe hodanju na dvije noge, nema ni jednako snažnog pomaka prema dešnjaštvu.

Ljevorukost i dalje ostaje dio zagonetke

Autori istraživanja ne tvrde da su riješili cijelu priču. Njihov model povezuje dešnjaštvo s uspravnim hodom i veličinom mozga, ali ne objašnjava sve detalje ljudske sklonosti jednoj ruci.

Još nije jasno koliku je ulogu imala kultura. Ljudi uče jedni od drugih, izrađuju alate, prenose tehnike i žive u zajednicama koje mogu pojačati već postojeće navike. Ako većina ljudi u nekoj zajednici određene poslove obavlja desnom rukom, ta se sklonost mogla dodatno širiti učenjem i svakodnevnom praksom.

Otvoreno je i pitanje zašto je ljevorukost opstala. Da je dešnjaštvo bilo povoljnije u svim okolnostima, ljevorukost bi vjerojatno bila još rjeđa. Njezina trajna prisutnost upućuje na složeniju evolucijsku priču, možda povezanu s razlikama u ponašanju, prednostima u određenim situacijama ili drukčijim obrascima razvoja mozga.

Istraživanje ne tvrdi da je samo hodanje na dvije noge dovoljno za objašnjenje ljudskog dešnjaštva. Autori predlažu dvostupanjski scenarij: uspravni hod najprije je oslobodio ruke od glavne uloge u kretanju, a kasniji rast i preustroj mozga mogli su učvrstiti sklonost desnoj ruci do razine kakvu danas vidimo kod ljudi.

Ivan Petričević

Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.