Kad bi Sunce iznenada nestalo, Zemlja prvih 8 minuta i 20 sekundi ne bi primijetila nikakvu promjenu. Svjetlost bi i dalje stizala s mjesta na kojem se Sunce nalazilo, a naš bi planet nastavio kružiti kao da se ništa nije dogodilo. Tek nakon tog kratkog zatišja počeo bi raspad poretka koji drži cijeli Sunčev sustav.
Osam minuta lažnog mira
Sunce je od Zemlje udaljeno približno 150 milijuna kilometara. Toliko je daleko da njegovoj svjetlosti treba oko 8 minuta i 20 sekundi da stigne do nas. Kako prenosi IFLScience, kada gledamo Sunce, zapravo ga uvijek vidimo onakvo kakvo je bilo malo više od osam minuta ranije.
Isto vrijedi i za gravitaciju. Gravitacijski utjecaj ne širi se trenutačno, nego brzinom svjetlosti, približno 300.000 kilometara u sekundi u vakuumu. Ta je veza dugo bila dio teorijskog opisa gravitacije, a dodatno je potvrđena opservacijama gravitacijskih valova.
Zato bi nestanak Sunca u početku bio potpuno neprimjetan. Na nebu bi i dalje sjalo Sunce koje više ne postoji. Zemlja bi nastavila slijediti orbitu oko mjesta na kojem ga je “još osjećala”. Bilo bi to nekoliko minuta savršenog privida, možda najmirnijih minuta prije najveće katastrofe koju je moguće zamisliti za naš planet.
Zemlja bi napustila orbitu i krenula ravno u svemir
Nakon 8 minuta i 20 sekundi do Zemlje bi stigao posljednji trag Sunčeve svjetlosti. Sunce bi nestalo s neba, a planet bi istodobno prestao osjećati gravitaciju koja ga drži u orbiti. Od tog trenutka Zemlja više ne bi kružila oko Sunca, nego bi nastavila putovati u smjeru u kojem se već kretala.
Zemlja tada ne bi pala prema nekom središtu niti bi se počela kaotično vrtjeti kroz Sunčev sustav. Nastavila bi se gibati u smjeru u kojem se kretala u trenutku kad je posljednji put bila pod Sunčevim gravitacijskim utjecajem. Jednostavnije rečeno, napustila bi orbitu i nastavila gotovo ravnom putanjom kroz međuzvjezdani prostor.
I drugi planeti učinili bi isto. Iako ilustracije Sunčeva sustava često prikazuju planete zbijene jedne uz druge, stvarne udaljenosti među njima goleme su. Sudari planeta u takvom scenariju bili bi vrlo malo vjerojatni. Svaki bi svijet krenuo svojom putanjom, izgubljen u tami, ali ne nužno prema nekom neposrednom sudaru.
Najveći izvor mogućih poremećaja bio bi Jupiter. Sunce sadrži oko 99,86 posto ukupne mase Sunčeva sustava, ali Jupiter je daleko najmasivniji planet. Njegova gravitacija već danas oblikuje putanje brojnih asteroida. Bez Sunca, ti bi se odnosi raspali, a neka manja tijela mogla bi završiti na novim, opasnijim putanjama. Ipak, za Zemlju bi veći problem bio mnogo jednostavniji: hladnoća.
Površina bi se brzo pretvorila u ledeni svijet
Nestankom Sunca Zemlja bi izgubila glavni izvor energije. Površina se ne bi odmah pretvorila u ledenu pustinju, ali bi hlađenje počelo vrlo brzo i više se ne bi zaustavilo. Već nakon nekoliko dana prosječna temperatura pala bi ispod nule. Prema optimističnim procjenama, za otprilike dvadeset dana prosječna površinska temperatura spustila bi se do ledišta vode.
Prve velike posljedice vidjele bi se u biljkama. Bez Sunčeve svjetlosti fotosinteza bi se zaustavila, a ubrzo bi se počeli raspadati i prehrambeni lanci koji ovise o biljkama. Životinje bi stradavale od hladnoće, gladi i nestanka hrane. Ljudi bi se pokušali povući u podzemne prostore, tunele, industrijska postrojenja i umjetno grijana skloništa, ali takva bi se kriza vrlo brzo pokazala većom od svega za što je moderna civilizacija pripremljena.
Zemlja bi iz dana u dan gubila toplinu, a taj gubitak više ništa ne bi nadoknađivalo. Površina planeta postupno bi prestala nalikovati svijetu na kojem je nastao život. Temperature bi se s vremenom približile onima na Plutonu, tek nekoliko desetaka stupnjeva iznad apsolutne nule. Oceani bi se ledili od površine prema dubini, kontinenti bi ostali u trajnom mraku, a atmosfera bi se pod takvom hladnoćom počela mijenjati na načine koji bi današnju Zemlju učinili neprepoznatljivom.
Posljednja utočišta bila bi ispod oceana i u geotermalnim područjima
Nestanak Sunca ne bi odmah izbrisao sav život na Zemlji. Najveće šanse za opstanak imao bi život duboko ispod površine, daleko od leda i mraka koji bi zahvatili kontinente. Duboki ocean mogao bi još dugo ostati tekuć, osobito ispod debelog ledenog pokrova. Zemljina unutarnja toplina nastavila bi grijati planet iznutra, a organizmi oko dubokomorskih hidrotermalnih izvora već danas žive bez izravne ovisnosti o Sunčevoj svjetlosti.
Upravo bi takva mjesta postala posljednja prirodna utočišta života. Na oceanskom dnu, oko pukotina iz kojih izlaze vruće mineralne tekućine, jednostavni ekosustavi mogli bi opstati još dugo nakon što bi površina Zemlje postala ledena pustinja. To ne bi bio život kakav poznajemo s kopna, ali bio bi dokaz da planet nije potpuno mrtav.
Ljudi bi, barem u teoriji, mogli preživjeti samo ondje gdje postoje toplina, energija i potpuna zaštita od vanjskih uvjeta. To bi značilo duboka podzemna skloništa, rudnike, zatvorene istraživačke komplekse i područja s jakim geotermalnim izvorima. Island se u takvim scenarijima često spominje jer već danas velik dio energije dobiva iz Zemljine unutarnje topline. U svijetu bez Sunca takva bi energija postala pitanje opstanka, a ne samo dio energetske infrastrukture.
No to ne znači da bi civilizacija imala stvarnu sigurnu budućnost. Bez Sunca ne bi nestala samo dnevna svjetlost. Nestali bi poljoprivreda, stabilna klima, većina ekosustava i gotovo svi prirodni uvjeti na kojima počiva današnji život. Zemlja bi i dalje postojala, a neki bi oblici života možda preživjeli duboko ispod leda i oceana. Svijet koji poznajemo završio bi ubrzo nakon što bi do nas stigao posljednji trag Sunčeve svjetlosti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
