Iako je teorija tektonike ploča danas općeprihvaćena, njezin put do priznanja bio je dug i ispunjen preprekama. Ova teorija opisuje kako se veliki dijelovi Zemljine kore sporo pomiču, dižu i spuštaju preko njenog viskoznog plašta. No, čak i više od pola stoljeća nakon što je znanstveno potvrđena, teoriji su potrebna dodatna usavršavanja. Novo istraživanje četiri planinska platoa u zapadnom dijelu Tihog oceana ukazuje da ova prostrana područja nisu čvrste cjeline, već područja slabosti koja se razdvajaju pod djelovanjem udaljenih sila na rubu ploče.
“Teorija nije apsolutna; i dalje otkrivamo nove stvari,” izjavio je Russell Pysklywec, geofizičar sa Sveučilišta u Torontu i suautor studije. “Bili smo svjesni da geološke deformacije poput pukotina nastaju unutar kontinentalnih ploča, daleko od njihovih granica. No, nismo bili svjesni da se slični procesi događaju i na oceanskim pločama,” dodaje Erkan Gün, vodeći autor studije i znanstvenik iz područja geologije na istom sveučilištu.
Desetljećima unazad, znanstvenici kontinuirano preispituju svoje razumijevanje morskog dna, pa je ova studija nastavak njihovih napora u kartiranju kompleksne topografije. Marie Tharp, pionirka u oceanografskoj kartografiji, 1950-ih je godina koristeći sonarske podatke s ratnih brodova, pokazala da oceanski bazeni nisu ravne površine, kako se ranije pretpostavljalo. Umjesto toga, morsko dno karakteriziraju duboki kanjoni i ogromne planine – od kojih je najveći Srednjoatlantski greben, koji je Tharp otkrila, a danas se smatra najdužim planinskim lancem na svijetu, dijeleći Atlantski ocean na dva dijela.
Proces
Takvi planinski lanci nastaju kada se dvije tektonske ploče sudare, uzrokujući nabiranje Zemljine kore, ili kada jedna ploča zaroni ispod druge, izdižući gornju ploču. Pod vodom, planine obično nastaju kada se dvije ploče udaljavaju na divergentnoj granici i izlazi magma. Međutim, daleko od granica ploča, u središtu oceanskih ploča, smatralo se da veliki dijelovi Zemljine kore ostaju relativno čvrsti dok lebde iznad plašta, ne podliježući deformacijama kao rubovi ploča.
Da bi ispitali ovu pretpostavku, Gün, Pysklywec i njihovi kolege koristili su postojeće podatke o dva oceanska planinska platoa između Japana i Havaja – Shatsky Rise i Hess Rise; Ontong Java Plateau sjeverno od Salomonskih otoka; i Manihiki Plateau, sjeveroistočno od Fidžija i Tonge. Zbog izazova u istraživanju morskog dna, njihovo istraživanje ograničeno je na ova četiri planinska platoa u zapadnom Tihom oceanu za koja su dostupni podaci.
Karakteristike
Ovi planinski platoi nalaze se na stotinama do tisućama kilometara od najbližeg ruba ploče. Međutim, Gün i njegovi kolege otkrili su da planinski platoi dijele deformacijske i magmatske karakteristike koje ukazuju na to da ih razvlače sile na rubu Tihookeanske ploče, gdje se ploče subduciraju ispod susjednih ploča. Pukotine, ili linije rasjeda, koje su istraživači identificirali, obično se protežu paralelno s najbližim oceanografskim rovom, kako se može vidjeti na priloženoj karti.
Također su modelirali dinamiku tektonskih ploča za četiri hipotetska planinska platoa smještena između 750 i 1.500 kilometara od najbliže zone subdukcije, kako bi dobili bolje razumijevanje mehanizama koji uzrokuju ovu udaljenu deformaciju. Neovisno o njihovoj udaljenosti od ruba ploče, ovi hipotetski planinski platoi su se tijekom milijuna godina tanjili više na strani bliže rovu.
“Smatralo se da bi zbog veće debljine sub-oceanski planinski platoi trebali biti čvršći,” objašnjava Gün. “Međutim, naši modeli i seizmički podaci pokazuju upravo suprotno: planinski platoi su zapravo slabiji.” Iako su analizirali samo četiri planinska platoa u Tihom oceanu, istraživači se nadaju da će njihova otkrića potaknuti daljnje istraživanje morskog dna. “Slanje istraživačkih brodova za prikupljanje podataka predstavlja veliki napor,” priznaje Gün. “Stoga se nadamo da će naš rad skrenuti pažnju na ove planinske platoe i potaknuti prikupljanje dodatnih podataka.”
