U svijetu punom stvarnih prijetnji poput klimatskih promjena i ratova, ljudsku maštu i dalje zaokuplja ono što dolazi iznad naših glava. Nedavno otkriveni asteroid nazvan 2024 YR4 izazvao je uzbunu zbog mogućnosti da bi jednog dana mogao pogoditi Zemlju. Iako trenutačne procjene govore o zanemarivoj vjerojatnosti udara – tek 0,001 posto – u početnim danima nakon otkrića ta je brojka nakratko prešla granicu od jedan posto, što je bilo dovoljno da potakne val zabrinutosti.
Takvi događaji podsjećaju na potrebu da se ozbiljno razmišlja o obrani planeta. No dok tehnologija napreduje, istodobno se otvara pitanje kako će se te sposobnosti koristiti – i tko će imati kontrolu nad njima.
Tehnološki napredak nosi i potencijalnu prijetnju
Kako objašnjava Tony Milligan, istraživač na području etike s King’s Collegea u Londonu, politički analitičar s američkog sveučilišta Johns Hopkins, Daniel Deudney, u svojoj knjizi Dark Skies upozorava na tamnu stranu razvoja svemirskih tehnologija. Njegov je stav da isti sustavi koji mogu skrenuti asteroid s kursa prema Zemlji – mogu ga i usmjeriti prema njoj, kao oružje u potencijalnom sukobu među državama. Zbog toga zagovara ograničenje, pa čak i odustajanje od većine aktivnosti u svemiru u nadolazećim stoljećima.
Za Deudneyja, širenje čovjekove prisutnosti izvan planeta došlo je prerano. Vjeruje da bi nastavak tog procesa mogao rezultirati katastrofalnim posljedicama. Ipak, i on priznaje da je određena razina planetarne obrane možda ipak nužna. No u stvarnosti, povratak unazad vjerojatno više nije moguć – politički interesi i ulaganja u svemirske programe već su uzeli maha.
Strah od svemira usađen je duboko u kolektivnu svijest
Strah od svemira nije novost objašnjava Milligan. Kroz povijest, čovječanstvo je u pričama, mitovima i vjerovanjima izražavalo tjeskobu prema onome što dolazi odozgo. Jedan od najstarijih poznatih mitova, tzv. Kozmički lov, koji potječe još iz ledenog doba, govori o pogrešnom potezu lovca koji nehotice pogađa Sjevernjaču i time ruši nebeski svod. Ova priča, u verziji naroda Sami sa sjevera Europe, spaja dva arhetipska straha: da će nešto doći iz svemira – i da će čovjek sam biti kriv.
Taj spoj prisutan je i danas – osobito u fenomenima poput ufologije. Vjernici u NLO-e često ne strahuju samo od vanzemaljaca, nego i od ljudi – znanstvenika, vlada ili vojnih organizacija – za koje vjeruju da skrivaju istinu. Bez vjere u prijetnju iz svemira, teorije zavjere o vanzemaljcima ne bi imale temelja.
Strah od svemira, dakle, ne stoji sam. On se često nadovezuje na duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema vlastima i znanosti. Neke od teorija dosežu i apsurdne razmjere – poput tvrdnje da pandemije uzrokuju virusi iz svemira. Ovu je ideju promovirao astrofizičar Chandra Wickramsinghe, koji je tvrdio da je COVID-19 stigao s meteorom iznad Kine, a zatim se proširio vjetrovima kroz atmosferu. Teorija nije znanstveno potvrđena, no poslužila je kao “dokaz” onima koji su već sumnjali u službena objašnjenja.
U današnje vrijeme, prostor straha dodatno se širi kroz sumnje u privatne svemirske projekte milijardera, predsjedničke veze, bogate turiste koji lete izvan atmosfere i planove kolonizacije Marsa. Kritičari takvih inicijativa vide ih kao bijeg elite od problema koje su stvorili na Zemlji. U tom narativu, svemir je prijetnja, a ne prilika.
Zanimljivo je koliko je ukorijenjeno naše razdvajanje Zemlje i svemira. Kao da se radi o potpuno odvojenim svjetovima. Taj pogled, koji neki znanstvenici nazivaju “pristranost tla”, oblikuje način na koji doživljavamo opasnost: svemir je vani, Zemlja je sigurna – i sve što dođe izvan te granice, doživljavamo kao prijetnju.
Strah od svemira ima realne temelje, piše Milligan. U nekom trenutku, veliki asteroid doista bi mogao pogoditi Zemlju. No veći je problem kad se taj strah počne pretvarati u teorije koje sve naše brige – od pandemija do političke manipulacije – pretaču u jednostavne, ali opasne narative
