Povremeno, dok promatramo Mjesec, čini se kao da na njegovoj površini nešto nakratko zatreperi, bljesak, svjetlucanje, ili nejasan sjaj koji se pojavljuje pa nestaje. Stoljećima su takve pojave zbunjivale astronome, a njihovo objašnjenje ni danas nije potpuno jednostavno. Zovu se prijelazni mjesečevi fenomeni (engl. Transient Lunar Phenomena, TLP), kratkotrajne promjene na površini Mjeseca koje traju od djelića sekunde do nekoliko sati.
Zabilježeni kroz stoljeća
Jedne travanjske noći 1787. godine, britanski astronom William Herschel promatrao je Mjesec u fazi mladog Mjeseca, kada se vidi samo tanka, osvijetljena linija uz rub diska. Na tamnijem dijelu primijetio je svjetlosnu točku, “sjajnu poput maglice Orion”, kako je zapisao. Vjerojatno je, ne znajući, svjedočio upravo jednom od tih rijetkih fenomena.
Takve su pojave opisivane još u antičkim vremenima, ljudi su već tada povremeno prijavljivali čudne svjetlosne točke na Mjesecu. No tek s pojavom teleskopa u 17. stoljeću započela su sustavna promatranja. Od tada su astronomi i amateri zabilježili više od 3 000 prijelaznih mjesečevih fenomena, navodi Anthony Cook sa Sveučilišta Aberystwyth u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ti se fenomeni ponekad javljaju kao kratki bljeskovi, ponekad kao crvenkaste ili ljubičaste mrlje, a katkad kao magličasti oblačići koji nestanu jednako brzo kao što su se pojavili.
Kratkotrajni bljeskovi koji traju manje od minute najčešće nastaju pri udarima sitnih meteoroida u površinu Mjeseca. Kada objekt mase oko 0,2 kilograma, otprilike težine bilijarske kugle, pogodi tlo, oslobađa se dovoljno energije da zagrije stijene i izazove svjetlosni bljesak vidljiv sa Zemlje. Ti se događaji nazivaju mjesečevi udarni bljeskovi (Lunar Impact Flashes, LIF).
Od sumnje do potvrde
Iako su se o tim bljeskovima nagađanja pojavljivala još u 19. stoljeću, njihovo je postojanje potvrđeno tek 1990-ih godina, kada su astronomima napokon postale dostupne brze digitalne kamere sposobne snimiti tisuće sličica u sekundi. Čak i tada, objašnjava Masahisa Yanagisawa, profesor emeritus na Sveučilištu za elektro-komunikacije u Japanu, trebalo je biti iznimno oprezan, električni šum u kamerama lako je mogao proizvesti lažne signale.
Zbog toga je svaki zabilježeni bljesak morao biti potvrđen istodobnim opažanjem s najmanje dviju udaljenih lokacija. Tek tada se događaj smatrao stvarnim. Prvi potvrđeni slučajevi pojavili su se tijekom meteorskog roja Leonida u studenome 1999., što je Yanagisawa dokumentirao u radu objavljenom 2002. godine u časopisu Icarus.
Od tada su stotine novih pojava zabilježene u okviru projekata poput NELIOTA-e (Near-Earth Object Lunar Impacts and Optical Transients), koji financira Europska svemirska agencija (ESA). Tijekom devet godina rada, NELIOTA je evidentirala 193 udarna bljeska, a karta njihovih lokacija pokazuje veću učestalost u područjima poput Oceanus Procellarum, golemog mjesečevog bazena koji bi mogao biti tektonski aktivan.
Ipak, glavni istraživač projekta Alexios Liakos iz Nacionalnog opservatorija u Ateni upozorava da taj uzorak ne treba tumačiti previše doslovno. Prema njegovoj studiji iz 2024. godine, riječ je o promatračkoj pristranosti, Mjesec, kaže Liakos, meteoroidi Mjesec bombardiraju gotovo jednoliko, bez stvarnih žarišnih točaka.
Svjetlost iz unutrašnjosti?
Dulje svjetlosne pojave, one koje traju minutama, možda dolaze iz samog Mjeseca. Istraživanja objavljena u The Astrophysical Journalu 2008. i 2009. godine sugeriraju da je riječ o ispuštanju radona iz unutrašnjih slojeva Mjeseca. Kada se plin nakupi ispod površine, mjesečev potres može ga iznenada osloboditi, a dok se radioaktivni radon raspada, emitira svjetlost. Zanimljivo je da se područja u kojima su zabilježene takve pojave poklapaju s regijama s povišenom koncentracijom radona.
A što je s onima koje traju satima, poput Herschelove? Kako prenosi Live Science, jedna hipoteza iz 2012. godine predlaže da bi Sunčev vjetar, tok nabijenih čestica sa Sunca, mogao ionizirati čestice prašine na Mjesecu i podići ih do 100 kilometara visoko u obliku oblaka. Ti oblaci zatim mogu odražavati svjetlost obližnjih zvijezda i planeta, pa površina djeluje kao da svjetluca.
No, mnogi astronomi danas sumnjaju u postojanje tako dugotrajnih fenomena. “Jedine dulje pojave koje sam vidio bile su sateliti koji prelaze preko mjesečeva diska”, kaže Liakos. Od 2017. godine, dodaje, nije zabilježio nijedan stvarni dugotrajni TLP.
Bljeskovi koji podsjećaju koliko još ne znamo
Ako tijekom vedre noći ugledaš neobičan sjaj na Mjesecu, vrijedi ga zabilježiti. Možda je riječ o odrazu sa satelita ili prolaznom udaru meteoroida, ali jednako je moguće da si upravo svjedočio jednom od najzagonetnijih fenomena našeg svemirskog susjeda.
Mjesec, iako nam je najbliži, još uvijek skriva slojeve nepoznatog. Svaki bljesak, svaki kratki sjaj podsjetnik je koliko je i “poznati svijet” još uvijek pun tajni, i da vrijedi gledati u noćno nebo s istom znatiželjom kakvom su to činili Herschel i njegovi suvremenici prije više od dva stoljeća.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
