Međuzvijezdani objekt 3I/ATLAS nudi priliku za novo znanje, bez obzira na to je li riječ o ledenom kometu ili “umjetnom objektu.” Prema profesoru Aviju Loebu, pravi problem nije u podacima, nego u stavu dijela stručne zajednice koji pokazuje “aroganciju stručnosti” i odbija ozbiljno razmotriti anomalije koje ne pristaju u postojeće kategorije.
Loeb podsjeća da čovječanstvo poznaje samo dva prethodna potvrđena međuzvjezdana objekta, 1I/ʻOumuamua i 2I/Borisov. 3I/ATLAS je tek treći takav primjer, a već se pokazuje da se u najmanje 13 svojstava razlikuje od prethodne dvojice. U takvoj situaciji, tvrdi Loeb, teško je ozbiljno govoriti o “stručnjacima za međuzvjezdane objekte”, kada je uzorak statistički gotovo zanemariv.
Zagonetni antirep 3I/ATLAS-a
Jedna od najuočljivijih anomalija 3I/ATLAS-a jest tzv. antirep, struktura materijala koja se na snimkama vidi u smjeru suprotnom od uobičajenog repa kometa. Na najdetaljnijim snimkama Svemirskog teleskopa Hubble snimljenima prije i nakon perihela jasno se vidi kako se orijentacija antirepa mijenja u odnosu na gibanje objekta kada prolazi najbližu točku orbite oko Sunca. U ovom slučaju nije riječ o optičkoj iluziji ili efektu perspektive, kakvi se poznaju kod pojedinih kometa, nego o stvarnoj fizičkoj strukturi čije objašnjenje još nedostaje.
Standardno objašnjenje kometnih repova polazi od mikrometarskih čestica prašine koje izbacuje jezgra kometa. Takve sitne, pretežito vatrootporne čestice brzo raznose Sunčevo zračenje i Sunčev vjetar, pa se rep formira u smjeru suprotnom od Sunca. Kod 3I/ATLAS-a taj mehanizam ne može objasniti antirep. Ako bi ga doista činile obične sitne čestice prašine, Sunčevo zračenje već bi ih odavno odgurnulo.
Loeb je do sada objavio tri znanstvena rada u kojima pokušava objasniti svojstva antirepa. U prvom skupu radova razmatra scenarij u kojem je antirep sastavljen od krupnijih fragmenata leda koji isparavaju prije nego što ih Sunčevo zračenje uspije preokrenuti i odgurnuti. U drugom pristupu razmatra mogućnost da je riječ o velikim, masivnim objektima koje Sunčeva svjetlost i Sunčev vjetar mnogo slabije ubrzavaju, pa se ponašaju bitno drukčije od tipične kometne prašine.
Usprkos tome, dio stručnjaka za komete i predstavnika NASA-e pokazuje izrazitu suzdržanost prema ovim anomalijama, uključujući i antirep 3I/ATLAS-a. Loeb smatra da je rječ o zabrinjavajućem nedostatku znatiželje, osobito kada se radi o fenomenu koji se dosad nije vidio kod međuzvjezdanih objekata.
Sterilni neutrini: skupa, ali nužna provjera anomalija
Kako bi pokazao da se znanost u drugim područjima drukčije odnosi prema anomalijama, Loeb uspoređuje 3I/ATLAS s nedavnim rezultatima iz fizike čestica. Tijekom proteklog tjedna objavljena su dva velika eksperimenta čiji je cilj bio pronaći tzv. sterilne neutrine, hipotetske čestice koje ne bi međudjelovale s običnom materijom. Oba eksperimenta bila su motivirana ranijim anomalijama u podacima, ali su novim mjerenjima isključila većinu parametarskog prostora u kojem bi takve čestice mogle postojati.
Standardni model fizike čestica navodi tri “okusa” neutrina: elektronski, mionski i tau. Zbog kvantno-mehaničke pojave oscilacija neutrino stvoren u jednom “okusu” može se kasnije detektirati kao neutrino drugog tipa. Međutim, pojedini raniji eksperimenti prijavili su rezultate koji se nisu uklapali u sliku s tri vrste neutrina. To je potaknulo hipotezu o četvrtom, tzv. sterilnom neutrinu, koji ne bi izravno sudjelovao u poznatim interakcijama s materijom. Među anomalnim rezultatima isticali su se podaci s experimenta Liquid Scintillator Neutrino Detector (LSND) te Mini-Booster Neutrino Experimenta (MiniBooNE).
Prvi od novih radova, temelj en na podacima eksperimenta MicroBooNE, analizirao je oscilacije neutrina u dva različita snopa i pokazao da je jednostavan model s jednim sterilnim neutrinom nespojiv s LSND i MiniBooNE anomalijama na razini pouzdanosti od 95 posto. Drugi rad koristio je podatke eksperimenta Karlsruhe Tritium Neutrino (KATRIN), koji proučava beta-raspad tricija, odnosno emisiju elektrona. U prisutnosti sterilnog neutrina u energijskom spektru elektrona trebao bi se pojaviti karakterističan “lom” povezan s masom takve čestice.
Analiza energijskog spektra 36 milijuna elektrona iz beta-raspada tricija, prikupljenih tijekom 259 dana mjerenja, isključila je većinu kombinacija mase i miješanja sterilnog neutrina koje su ranije predlagane kao objašnjenje anomalija. Ukupni troškovi ovih eksperimenata procjenjuju se na oko (20+70)=90 milijuna dolara, no Loeb ističe da taj iznos ne predstavlja uzaludno ulaganje. Sustavno testiranje objašnjenja anomalnih podataka, u ovom slučaju kroz hipotezu o novoj “čestici duha”, temeljni je dio znanstvenog napretka.
Zašto su međuzvjezdane anomalije “besmislica na štulama”?
Upravo na toj točki Loeb vidi oštri kontrast između pristupa fizike čestica i načina na koji se dio astronomske zajednice odnosi prema međuvjezdanim objektima poput 1I/ʻOumuamua i 3I/ATLAS-a. Samoproglašeni “stručnjaci” inzistiraju da se sve njihove anomalije moraju tumačiti isključivo u okvirima klasičnih kometa ili asteroida. Svako razmatranje mogućnosti koje izlaze izvan tih kategorija unaprijed se odbacuje.
Astronom Chris Lintott takav je pristup artikulirao izrazom da su alternativne interpretacije “besmislica na štulama”, i to svega nekoliko tjedana nakon otkrića 3I/ATLAS-a, u trenutku kada o njegovim svojstvima još nije bilo detaljnih podataka. Za Loeba je to primjer dogmatskog stava: odbacivanje hipoteza unaprijed, bez sustavne provjere, suprotno načinu na koji su fizičari pristupili sterilnim neutrinima.
Do danas je Loeb objavio jedanaest radova posvećenih 3I/ATLAS-u. U zaključku prvog od njih, koji je bio predan jednom znanstvenom časopisu, stajala je rečenica: “Ako je 3I/ATLAS čvrst objekt s fizičkim polumjerom većim od 10 kilometara, tada bi ograničena međuzvjezdana zaliha stjenovitog materijala sugerirala da je njegova putanja privilegirala strmu putanju prema unutarnjem Sunčevu sustavu, možda tehnološkim dizajnom.” Kao urednik tog časopisa, Lintott je inzistirao da se ta rečenica ukloni prije prihvaćanja rada.
Prema Loebovu opisu, upravo ga je ta urednička intervencija potaknula da s kolegama pripremi zaseban rad koji detaljno razrađuje hipotezu tehnološkog podrijetla. Taj je rad recenziran i prihvaćen za objavu u drugom časopisu, što pokazuje da je riječ o hipotezi koju je moguće razmatrati u okviru standardnog znanstvenog procesa, čak i ako se na kraju pokaže netočnom.
Loeb u završnom dijelu argumenta primjećuje da nitko nije govorio o sterilnim neutrinima kao o “besmislici na štulama”, iako su skupi eksperimenti sada uvelike isključili taj scenarij. S druge strane, sama ideja da međuzvjezdani objekt može imati tehnološko podrijetlo nailazi na znatno jači otpor, iako za nju još nema ni konačne potvrde ni konačnog opovrgavanja. S gledišta upravljanja rizicima, zaključuje Loeb, potraga za sterilnim neutrinima nakon najnovijih rezultata ima ograničenu perspektivu, dok bi eventualno otkriće izvanzemaljske tehnologije imalo izravnu važnost za budućnost čovječanstva. Upravo zato, smatra, anomalije poput onih koje pokazuje 3I/ATLAS zaslužuju punu znanstvenu pažnju, a ne dogmatsko odbacivanje.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
