Dok se godina privodi kraju, a božićni blagdani ostaju svježi u kolektivnom pamćenju, ponovno se u prvi plan vraća jedan od najpoznatijih motiva iz priče o Isusovu rođenju. U Evanđelju po Mateju spominje se nebeski znak koji je, prema predaji, tri mudraca vodio do mjesta rođenja u Betlehemu. Taj se motiv u kršćanskoj tradiciji naziva Betlehemska zvijezda, odnosno Zvijezda Betlehema, i već stoljećima potiče rasprave o tome je li riječ o simboličnom opisu ili stvarnom astronomskom fenomenu.
Većina biblijskih znanstvenika slaže se da je Isus rođen između 6. i 4. godine pr. Kr. Ne zna se u koje je doba godine rođen, ali isti krug stručnjaka smatra da je najvjerojatniji termin bio u travnju ili svibnju. Datum 25. prosinca kao dan proslave Isusova rođenja uveden je stoljećima kasnije i povezuje se s datumom zimskog solsticija u rimskom kalendaru, kada sjeverna hemisfera ima najkraći dan u godini.
Mnogi biblijski znanstvenici Betlehemsku zvijezdu tumače kao pobožnu fikciju, simboličnu priču kojoj je cilj potvrditi Isusov mesijanski status, a ne opis stvarnog događaja. Ipak, pitanje ostaje otvoreno: ako se iza motiva krije stvarna pojava na nebu, što su promatrači u to doba mogli vidjeti? Astronomi o tome raspravljaju desetljećima i nudili su više objašnjenja, uz pretpostavku da bi povijesni zapisi iz različitih dijelova svijeta mogli pomoći u rekonstrukciji onoga što su Magi mogli promatrati, kao i u preciznijem smještanju događaja iz priče u vrijeme.
Komet kao kandidat
Ideja da je Betlehemska zvijezda mogla biti sjajan komet ima dugu povijest. Na slici “Klanjanje mudraca”, koju je 1305. naslikao Giotto di Bondonne, komet je prikazan kao središnji nebeski znak u ulozi Betlehemske zvijezde. Giottov prikaz nadahnut je pojavom kometa 1P/Halley, koji je umjetnik promatrao 1301. godine.
To otvara pitanje može li 1P/Halley, ili neki drugi sjajni komet, odgovarati opisu iz predaje. Komet Halley obilazi Sunce svakih 74 do 79 godina, pa se kroz povijest redovito pojavljivao kao spektakularan prizor. U godini 12. pr. Kr. bio je široko promatran diljem planeta, ali taj je datum prerani da bi se uklopio u vremenski okvir priče o Isusovu rođenju.
Astronomi i povjesničari zato su pregledavali zapise o kometima koje su bilježile različite kulture, tražeći pojavu koja bi se vremenski i opisno mogla približiti motivu iz Evanđelja. Kao potencijalni kandidat izdvojio se jedan slučaj. U drevnim kineskim zapisima zabilježen je komet viđen 5. pr. Kr. Taj je komet krajem 1990-ih istaknut kao moguća Betlehemska zvijezda, pri čemu kineska opažanja navode da je bio vidljiv više od 70 dana.
U novije vrijeme ta se hipoteza ponovno našla u središtu pažnje zahvaljujući istraživanjima koja sugeriraju da je komet iz 5. pr. Kr. slijedio neuobičajenu putanju kroz unutarnji Sunčev sustav i iznimno se približio Zemlji. U tom scenariju komet bi se na nebu tijekom duljeg razdoblja doimao gotovo nepomično, što bi se moglo povezati s ključnim elementom priče o zvijezdi koja vodi i “zadržava se” nad određenim mjestom.
Supernova ili poravnanje planeta
Neki astronomi kao najprirodnije objašnjenje navode supernovu. Supernove su među najsnažnijim eksplozijama u svemiru. Nastaju ili kolapsom masivnih zvijezda na kraju njihova evolucijskog puta, ili termonuklearnom eksplozijom bijelog patuljka koji je akumulirao dovoljno mase iz binarnog sustava. Takvi događaji mogu tijekom više tjedana nadmašiti sjaj svih ostalih zvijezda u galaksiji. Kada se dogode unutar Mliječne staze, supernove mogu postati izrazito uočljive na noćnom nebu, a ponekad i vidljive pri dnevnom svjetlu.
U potrazi za mogućim podudaranjem astronomi su ponovno posegnuli za antičkim zapisima, tražeći opažanja sjajne supernove koja bi se mogla uklopiti u vremenski okvir rođenja između 6. i 4. godine pr. Kr. Izvješća od Koreje do Palestine spominju novu zvijezdu na noćnom nebu, objekt koji je najvjerojatnije bio supernova. Procjenjuje se da je vrhunac sjaja dosegnula oko 23. veljače 4. pr. Kr., u zviježđu Aquila (Orao).
Takav bi događaj mogao odgovarati dijelu opisa. U veljači Aquila izlazi na istoku u ranim jutarnjim satima, nekoliko sati prije izlaska Sunca. Sjajna supernova u tom dijelu neba bila bi upadljiva jutarnja “zvijezda” visoko na istočnom nebu, ostala bi sjajna nekoliko tjedana, a zatim bi izblijedjela i više se ne bi pojavila.
U novije vrijeme najčešća tvrdnja o Betlehemskoj zvijezdi veže se uz planetarnu konjunkciju, prividno približavanje planeta na nebu. Takav je fenomen bio u središtu pozornosti u prosincu 2020., kada je zabilježena “Velika konjunkcija” Jupitera i Saturna.
Johannes Kepler je 1614. spekulirao da je trostruka konjunkcija Jupitera i Saturna 7. pr. Kr. mogla biti povezana s pojavom nove zvijezde, odnosno nove, privremenog sjajnog zvjezdanog izvora koji se tada tako tumačio. On nije tvrdio da je konjunkcija fizički uzrokovala eksploziju, nego da je vremenski i simbolički mogla biti povezana s opaženom pojavom koju su suvremenici protumačili kao novu zvijezdu.
No konjunkcija iz 7. pr. Kr. nije bila osobito dojmljiva jer su Jupiter i Saturn bili razdvojeni za više od jednog stupnja. Nekoliko godina kasnije, 2. pr. Kr., uslijedio je upečatljiv niz konjunkcija dvaju najsjajnijih planeta na nebu, Jupitera i Venere. Ipak, takvo objašnjenje također djeluje slabo uklopivo u priču o vođenju prema Betlehemu, jer bi se konjunkcije Venere i Jupitera promatrale na večernjem nebu, nisko na zapadu.
Ni jedno od dosad predloženih objašnjenja ne podudara se potpuno s narativom koji se prenosio stoljećima. Zbog toga je moguće da Betlehemske zvijezde u astronomskom smislu uopće nije bilo, te da je motiv zamišljen kao simboličan okvir priče. Unatoč tome, razmatranje mogućih prirodnih pojava i dalje ima vrijednost jer pokazuje kako se povijesne predaje mogu prepletati s provjerljivim astronomskim fenomenima. Spekulacije o pravoj naravi Zvijezde Betlehema, čini se, neće uskoro prestati.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
