NASA procjenjuje da svaki četvorni metar Sahare godišnje prima između 2.000 i 3.000 kilovat-sati solarne energije. Ovaj impresivni potencijal potaknuo je znanstvenike, političare i poduzetnike da istraže mogućnost korištenja te energije za opskrbu Europe električnom energijom, prenosi Interesting Engineering.
Iskorištavanje solarne energije iz Sahare nije nova ideja, no s obzirom na tehnološki napredak i klimatske promjene, ponovno je postala aktualna. Potencijal Sahare za proizvodnju solarne energije je ogroman. Jedan kvadratni kilometar solarne farme u Sahari mogao bi dnevno proizvesti 5 do 7 GWh energije. Proširenje te površine na 1.000 kvadratnih kilometara moglo bi rezultirati proizvodnjom od 5 do 7 TWh energije dnevno, što bi moglo zadovoljiti gotovo sve potrebe Europe za energijom.
No, ključni izazov nije samo u prikupljanju te energije, već i u njenom prijenosu do europskih potrošača.
Izazovi prijenosa energije
Trenutno postoje samo dvije interkonekcije koje povezuju Sjevernu Afriku s Europom, obje između Maroka i Španjolske, s ukupnim kapacitetom od 1.400 megavata. Treća veza, koja se očekuje prije 2030., povećat će taj kapacitet na 2.100 MW. No, kako bi se ostvarila vizija opskrbe Europe energijom iz Sahare, potrebne su stotine sličnih veza.
Te veze nisu jednostavni kablovi; radi se o složenim i skupim infrastrukturnim projektima. Povezivanje Tunisa sa Sicilijom, Alžira sa Sardinijom i Libije s Kretom zahtijevalo bi velike investicije, kao i nadogradnju europskih unutarnjih mreža za prijenos energije.
Evolucija solarnih tehnologija
Gubici u prijenosu energije pomoću HVDC tehnologije iznose oko tri posto na 1.000 kilometara. S obzirom na to da je udaljenost od Tunisa do Berlina oko 1.800 kilometara, prijenos energije na ovoj udaljenosti je izvodljiv uz odgovarajuće investicije.
Desertec, njemačka inicijativa, prvotno se oslanjala na tehnologiju koncentrirane solarne energije (engl. concentrated solar power – CSP). CSP koristi ogledala za koncentriranje sunčeve svjetlosti, stvarajući toplinu koja pokreće parne turbine. Ovo omogućava skladištenje energije i potencijalno konzistentniju opskrbu.
Najveći CSP projekt na svijetu, Noor kompleks u Maroku, demonstrira potencijal ove tehnologije. Noor I i II koriste parabolične trake sa sintetičkim uljem kao medijem za prijenos topline, dok Noor III koristi toranj koji usmjerava sunčevu svjetlost na centralnu točku kako bi zagrijao rastaljenu sol, omogućavajući učinkovitije turbine.
Međutim, CSP tehnologija suočena je s izazovima, uključujući visoke troškove i pitanja održavanja. Pad cijena fotonaponskih (photovoltaic – PV) panela učinio je PV tehnologiju ekonomičnijom opcijom, čak i bez mogućnosti skladištenja.
Budućnost solarnih projekata
Vizija Deserteca suočena je i s etičkim pitanjima. Kritičari upozoravaju na problematične povijesne paralele s eksploatacijom afričkih resursa u korist Europe. Postoji zabrinutost da bi veliki strani investicijski projekti u Sjevernoj Africi mogli pogoršati lokalne probleme, poput nestašice vode i ekonomske nejednakosti.
Njemačka, primjerice, sada sve više fokusira na domaću proizvodnju PV energije, koja je 2020. godine činila 10% ukupne proizvodnje električne energije.
Maroko je dobro pozicioniran za predvođenje primjerom, s obzirom na svoju blizinu Europi, stabilnu vladu i obilje solarnih i vjetroenergetskih resursa. Fokusirajući se na zadovoljenje vlastitih energetskih potreba, a izvozom samo viška, Maroko može postati značajan izvoznik energije, donoseći znatne ekonomske koristi.
Kako se san o korištenju solarne energije iz Sahare za Europu razvija, nove tehnologije i pristupi dolaze u prvi plan. Pametne mreže i napredni algoritmi poboljšavaju upravljanje i učinkovitost prijenosa električne energije, dok se ulaganja u interkonekcije nastavljaju, poput treće veze između Maroka i Španjolske. Mogućnosti prekogranične trgovine energijom u Africi također dobivaju na važnosti, što bi moglo transformirati regionalni energetski pejzaž.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
