Šalju li izvanzemaljci poruke kvantnim putem koje nismo sposobni primiti

Negdje, možda na rubu galaksije, inteligentna bića šalju poruku kroz svemir — savršeno usmjerenu, stabilnu, neuhvatljivu. A mi? Mi jednostavno ne znamo kako je slušati.

Šalju li izvanzemaljci poruke?

U svijetu astronomije jedno pitanje nikada nije izgubilo na težini: ako svemir vrvi planetima sličnima Zemlji, gdje su svi? Pitanje koje je 1950. postavio fizičar Enrico Fermi odzvanja desetljećima, a poznato je kao Fermijev paradoks. Brojne su teorije pokušale ponuditi odgovor. Možda inteligentne civilizacije rijetko prežive vlastiti tehnološki napredak. Možda jednostavno nisu zainteresirane. A možda, kako predlažu neki znanstvenici, ipak pokušavaju stupiti u kontakt — samo na način koji mi još nismo u stanju prepoznati.

Kvantna komunikacija i granice našeg slušanja

Fizičar Arjun Berera sa Sveučilišta u Edinburghu 2020. je objavio studiju u časopisu Physical Review D u kojoj istražuje mogućnost kvantne komunikacije na međuzvjezdanim udaljenostima. Za razliku od klasičnih radiovalova koje danas koristimo, kvantna komunikacija koristi fotone u kvantnim stanjima — poznate kao kubiti — koji mogu zadržati koherenciju čak i na udaljenostima između zvijezda. Drugim riječima, takva bi tehnologija teoretski mogla omogućiti prijenos informacija kroz svemir bez gubitka signala.

Bererin kolega, teoretski fizičar Lantham Boyle, otišao je korak dalje. Zaintrigiran ovom mogućnošću, razvio je teoriju da izvanzemaljske civilizacije možda već koriste kvantnu komunikaciju, ali mi nemamo načine da je detektiramo. Svoje zaključke objavio je na otvorenom serveru arXiv u radu pod naslovom On Interstellar Quantum Communication and the Fermi Paradox.

U razgovoru za Phys.org, Boyle je pojasnio da kvantna komunikacija tehnički jest moguća u određenim frekvencijskim pojasevima unutar naše galaksije. No, postoji ključna prepreka: kako takav signal uhvatiti?

Poruke koje zahtijevaju nemoguće teleskope

Problem nije u teoriji, već u izvedbi. Da bi kvantna poruka stigla do Zemlje, gotovo svi fotoni iz izvora morali bi pogoditi prijemnik — teleskop s preciznošću i dimenzijama koje nadilaze naše mogućnosti. Za komunikaciju s najbližom zvijezdom, Alpha Centauri, Boyle je izračunao da bi bio potreban teleskop promjera najmanje 100 kilometara. To je više od površine cijelog Londona.

“Signal mora biti toliko usmjeren da ga može detektirati isključivo ciljano prijemno mjesto,” napisao je Boyle. “Za razliku od klasičnih signala, koje možemo slati široko i nehotično, kvantni signali zahtijevaju savršenu preciznost i usklađenost između pošiljatelja i primatelja.”

Drugim riječima, čak i ako izvanzemaljci šalju kvantne poruke, mi nemamo niti opremu, niti tehničke kapacitete da ih primimo.

Zrcalo naše (ne)spremnosti

Ako civilizacija sposobna za međuzvjezdanu kvantnu komunikaciju zaista postoji, vrlo je vjerojatno da je već svjesna našeg postojanja. Možda su u stanju analizirati naš tehnološki razvoj i zaključiti da još nismo spremni razumjeti poruku. Ili nas promatraju kao što mi gledamo plankton pod mikroskopom — s blagom znatiželjom, ali bez stvarne želje za kontaktom.

Znanstvena zajednica, uključujući organizacije poput SETI-ja, trenutno ne posjeduje alate za detekciju ovakvih signala. Tehnički, da, mogli bismo ih tražiti. No realno, kako kaže Boyle, odgovor je jasan: “Ne. Barem ne još.”

U konačnici, možda poruke već dolaze. Možda su usmjerene prema nama s udaljenih sustava, oblikovane u jeziku koji nadilazi našu znanost. A mi, okrenuti klasičnim antenama prema tišini svemira, još uvijek čekamo prvi poziv — dok najvažniji razgovor možda prolazi pokraj nas, potpuno neprimijećen.