Kad su Neil Armstrong i Buzz Aldrin u srpnju 1969. sletjeli na Mjesec, to je izgledalo kao trenutak u kojem je svemirsko doba dosegnulo svoj vrhunac. No pravi početak tog puta bio je mnogo skromniji, gotovo neugledan: kratki let jedne male rakete iznad snijegom prekrivenog polja u Massachusettsu. Upravo je taj pokus, izveden prije točno stotinu godina, otvorio eru tehnologije koja je poslije omogućila letove prema Mjesecu, ali i stoljeće obilježeno ratom, političkim pritiscima, golemim ulaganjima, teškim nesrećama i sve većim utjecajem privatnih kompanija.
Robert H. Goddard lansirao je 16. ožujka 1926. prvu raketu na tekuće gorivo. Taj let nije izgledao kao početak nove ere, nego više kao nesiguran pokus koji skeptike nije imao razloga impresionirati. Raketa je u zraku ostala samo 42 sekunde, dosegla visinu od oko 56 metara i pritom pretrpjela oštećenja koja su mnogima potvrdila sumnju da je ljudski let u svemir još daleka fantazija. Ipak, upravo je taj skromni pokušaj otvorio put tehnologiji koja će nekoliko desetljeća poslije dovesti do rakete Saturn V, programa Apollo i današnjih višekratnih lansirnih sustava.
U međuvremenu je osnovni princip ostao isti. Velike rakete na tekuće gorivo koriste tekući oksidator, tvar koja oslobađa kisik, i tekuće gorivo. Njihova kemijska reakcija stvara snažan potisak potreban da bi letjelica svladala Zemljinu gravitaciju. Danas se svake godine izvode stotine lansiranja, no početak tog razvoja bio je sporiji i nesigurniji nego što se danas često pamti.
Povjesničar Michael Carrafiello sa Sveučilišta Miami, koji je četiri desetljeća proučavao razvoj moderne raketne tehnologije, upozorava da američki napredak nakon Goddardova lansiranja dugo nije nalikovao nezaustavljivom usponu. U godinama koje su slijedile razvoj je napredovao puževim korakom, a pravi zamah stigao je tek s ratom.
Rat je otvorio novo doba
Drugi svjetski rat pokazao je koliku vrijednost raketna tehnologija može imati i u vojnom i u znanstvenom smislu. Nacistička Njemačka razvojem projektila V-2 dokazala je da rakete mogu biti više od eksperimenta. U ratu su ti projektili sijali strah u Britaniji i među saveznicima. U miru su, međutim, otvorili drukčije horizonte, jer su znanstvenici u njima vidjeli sredstvo za lansiranje umjetnih satelita, koji bi mogli pratiti vrijeme i unaprijediti međukontinentalne komunikacije.
Unatoč tome, američka vlada kroz veći dio 1950-ih nije ozbiljno ulagala u raketni program. Preokret je stigao 4. listopada 1957., kada je Sovjetski Savez lansirao Sputnik 1, prvi umjetni satelit u povijesti. U Sjedinjenim Državama to je izazvalo val straha. Mnogi su Amerikanci zaključili da bi Sovjetski Savez uskoro mogao nad njima rasporediti i nuklearne projektile.
Predsjednik Dwight D. Eisenhower i njegovi savjetnici isprva nisu pokazivali istu razinu zabrinutosti. Smatrali su da su američki problemi na Zemlji hitniji od onih koji bi mogli doći iz svemira. No politički pritisak, ponajprije onaj Lyndona B. Johnsona, tadašnjeg vođe demokratske većine u Senatu, postupno je promijenio ton rasprave. Krajem 1958. Eisenhower je pristao na osnivanje Nacionalne aeronautičke i svemirske administracije, NASA-e, a nova je agencija već 1959. javnosti predstavila prvih sedam američkih astronauta.
Dolaskom Johna F. Kennedyja američki svemirski program dobio je jasan i politički iznimno važan cilj. Predsjednik je u rujnu 1962. objavio da Sjedinjene Države prije kraja desetljeća moraju poslati čovjeka na Mjesec. Za Kennedyja to nije bilo samo pitanje tehnologije ni prestiža. Slijetanje na Mjesec trebalo je postati dokaz američke snage u hladnoratovskom nadmetanju sa Sovjetskim Savezom.
Kennedyjevo ubojstvo u jesen 1963. nije oslabilo tu ambiciju, nego joj je dalo dodatnu težinu. Samo pet i pol godina poslije Neil Armstrong i Buzz Aldrin hodali su Mjesecom u misiji Apollo 11. Da bi do toga došlo, NASA je potrošila gotovo 26 milijardi tadašnjih dolara, što bi danas odgovaralo oko 338 milijardi. U taj su pothvat bili uključeni stotine znanstvenika i inženjera te tisuće radnika zaposlenih kod desetaka vanjskih izvođača.
No upravo u času kada je program Apollo dosegnuo vrhunac počela je slabjeti potpora javnosti svemirskim letovima s ljudskom posadom. Rat u Vijetnamu, rast cijena, duboke društvene i političke podjele, ali i zamor od misija prema Mjesecu postupno su svemir potisnuli niže na popisu američkih prioriteta. Richard Nixon, koji je nakon Johnsona stigao u Bijelu kuću, smanjio je NASA-in proračun, a tri preostale misije prema Mjesecu ugašene su naglo i bez velike pompe. Agencija je pritom morala odustati od spektakularnih, ali iznimno skupih sustava poput rakete Saturn V i okrenuti se jeftinijim, fleksibilnijim rješenjima
Od NASA-e do privatnika
Iz te potrebe proizašao je Space Shuttle, projekt koji je trebao promijeniti ekonomiju svemirskih letova. Za razliku od ranijih raketa, nova generacija trebala je biti gotovo potpuno višekratna. NASA je obećavala da će shuttle poletjeti najkasnije 1977. i da će, kada sustav bude potpuno operativan, ulaziti u orbitu svaka dva tjedna.
Ni jedno ni drugo nije se dogodilo. Prvi shuttle poletio je tek 1981., uz golema prekoračenja troškova. Problemi s toplinskim pločicama, ključnima za siguran povratak kroz atmosferu, nisu nestali, a umjesto očekivanog ritma pokazalo se da je realno moguće izvesti tek šest do osam misija godišnje. Program su na kraju obilježile i dvije tragedije koje su duboko promijenile način na koji je Amerika gledala na svemirske letove. Challenger je 1986. eksplodirao 73 sekunde nakon polijetanja. Columbia, prvi shuttle koji je ikada stigao u svemir, raspao se 2003. pri povratku u atmosferu iznad Teksasa.
Već sljedeće godine predsjednik George W. Bush objavio je da će preostali shuttleovi biti povučeni najkasnije do 2011. Time je završeno razdoblje u kojem je NASA još pokušavala održati dojam tehnološke nepobjedivosti i gotovo nepresušnog financiranja. Posljednji let shuttlea djelovao je kao zakašnjeli završetak razdoblja obilježenog optimizmom 1960-ih i 1970-ih.
Kasniji predsjednici govorili su o misijama na Mars i osnovali Space Force, no stare lansirne rampe programa Apollo u Cape Canaveralu ostale su napuštene, odnosno konzervirane, kako je to nazivala NASA. Tisuće radnika izgubile su posao, a težište američkog svemirskog programa počelo se seliti prema privatnim kompanijama, prije svega SpaceX-u Elona Muska i Blue Originu Jeffa Bezosa.
NASA je još 2006. počela ugovarati sa SpaceX-om lansiranja tereta i astronauta prema Međunarodnoj svemirskoj postaji. Do 2024. SpaceX je ostvario upravo ono što NASA u eri shuttlea nikada nije uspjela: lansiranja gotovo svaka dva tjedna. Istodobno NASA-in program Artemis, koji bi uz pomoć raketnog sustava razvijenog u agenciji trebao poslati ljudsku posadu oko Mjeseca, kasni godinama i stoji najmanje triput više od prvotno planiranog.
Istodobno Kina otvoreno najavljuje slanje astronauta na Mjesec do 2030., a nakon toga i misije prema Marsu. Dok se u Kini država, industrija i znanost kreću u istom smjeru, američki svemirski program danas djeluje razlomljenije, manje koordinirano i bez jasne političke linije kakvu je nekoć mogao zadati jedan predsjednički govor.
Stotinu godina nakon Goddardova kratkog leta, moderna raketna era više ne izgleda kao jedinstven nacionalni projekt s jasnim ciljem. Ona je istodobno priča o tehnološkom proboju, državnoj moći, javnom zamoru i usponu privatnog kapitala. Raketa koja se 1926. jedva odvojila od tla pokrenula je stoljeće u kojem je čovjek stigao na Mjesec, ali je ostavila i otvoreno pitanje tko će voditi sljedeće veliko poglavlje osvajanja svemira.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Odgovori