Mjesec nema atmosferu, nema oblaka ni vjetra, ali stalno ga pogađa gotovo nevidljiva “kiša” sitnih čestica koje prolaze kroz svemir brzinama većim od 70 kilometara u sekundi. Te male stijene i metalna zrnca, poznata kao mikrometeoroidi, neprekidno udaraju po njegovoj površini. Dok NASA kroz program Artemis planira gradnju trajne postaje, razumijevanje te tihe prijetnje postaje presudno za sigurnost budućih astronauta.
Neprestano bombardiranje
Istraživanje koje je vodio Daniel Yahalomi donosi najprecizniju dosad procjenu razmjera tog neprekidnog bombardiranja. Kako prenosi Universe Today, pomoću NASA-ina Meteoroid Engineering Modela, znanstvenici su izračunali koliko bi mikrometeoroida svake godine pogodilo postaju približno jednake veličine kao Međunarodna svemirska postaja, ali smještenu na Mjesecu. Prema njihovim procjenama, riječ je o između 15 000 i 23 000 udara godišnje, od čestica mase tek milijuntog dijela grama do fragmenata težine deset grama.
Ni najmanje čestice nisu bezopasne. Zrnce mase jednog mikrograma, premalo da bi ga ljudsko oko moglo zamijetiti, udara tolikom snagom da može probiti metal i oštetiti opremu. Na Zemlji nas od takvih udara štiti gusta atmosfera koja većinu čestica sagori visoko u zraku, no Mjesec nema nikakav zaštitni sloj. Svaka čestica koja stigne do površine udara izravno, pri brzini višoj od one metka.
Najsigurnije mjesto na južnom polu
Yahalomijev tim otkrio je da intenzitet udara nije jednak na svim područjima. Najmanje bombardiranja događa se na polovima, što je dobra vijest jer NASA planira gradnju prve postaje upravo u blizini južnog pola. Najveća učestalost udara zabilježena je na strani koja je stalno okrenuta prema Zemlji, dok se između tih dviju regija broj udara razlikuje za oko 60 posto.
Razlika proizlazi iz orbitalnog gibanja Mjeseca i njegova položaja u odnosu na Zemlju i Sunce. Određeni dijelovi površine nalaze se u svojevrsnoj sjeni od tokova mikrometeoroida, dok su drugi izravno izloženi. Takva saznanja pomažu inženjerima da preciznije odaberu mjesta koja nude prirodnu zaštitu uz druge ključne uvjete, poput pristupa ledu i mogućnosti izravne komunikacije sa Zemljom.
Kako se zaštititi od nevidljive “kiše”
Bez obzira na odabranu lokaciju, dodatna zaštita bit će neizbježna. Istraživači su analizirali učinkovitost takozvanih aluminijskih Whippleovih štitova, višeslojnih zaštitnih barijera koje se već koriste na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Vanjski sloj takvog štita razbija nadolazeću česticu u oblak fragmenata i tako raspršuje energiju udara prije nego što bi mogla oštetiti unutarnje strukture ili module za boravak.
Model omogućuje izračun koliko bi čestica uspjelo probiti određenu debljinu zaštite te pomaže pri određivanju minimalne mase materijala koja je potrebna za sigurnost, a da se ne povećava težina konstrukcija koje se lansiraju sa Zemlje.
Za buduće posade koje će mjesecima boraviti ondje, ta gotovo neprimjetna “kiša” prašine i stijena postat će svakodnevna stvarnost. Podsjetit će ih da i na našem najbližem svemirskom susjedu, okruženom tišinom i prazninom, svemir ostaje neprijateljsko i opasno mjesto koje ne prašta nepažnju.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
