Curiosity je snimio formu koja na prvi pogled izgleda kao koralj na Marsu; riječ je o prirodnoj stijenskoj strukturi koju su oblikovali voda i vjetar, a ne o tragovima života.
O čemu se točno radi?
Curiosity je 24. srpnja 2025. zabilježio neobičnu strukturu pomoću instrumenta ChemCam Remote Micro Imager. Bio je to 4.609. marsovski dan misije, a geolozi nisu bili iznenađeni jer su slične oblike već viđali. U istom razdoblju sličan “koralj” zabilježen je i instrumentom Hand Lens Imager. Pojam “sol” označava marsovski dan, koji traje približno 24 sata i 39 minuta.
Iako prizor ne svjedoči o drevnom životu, veza s vodom postoji. Stijena se u početku oblikovala kroz interakcije s vodom na ranom Marsu, a potom ju je vjetar polirao do današnjeg oblika. Geološka slika je jasna.
Voda je prodirala kroz pukotine noseći otopljene minerale, voda je isparavala, minerali su se učvrstili i stvorili tvrđe ispune. Kad je vjetar tijekom dugih razdoblja trošio okolnu, mekšu stijenu, otporniji mineralni ispuni ostali su izbočeni te su ocrtali drevne pukotine i stvorili oblike koji ljudskom oku izgledaju poznato.
Takvi procesi dobro su dokumentirani na Zemlji pa ih je razumno primijeniti i na Mars. Strukture u obliku “cvijeta” ili “grane” već su ranije opisane u podacima NASA-inih misija. U svim tim slučajevima oko raspoznaje nešto živo, a geologija nudi objašnjenje koje počiva na eroziji i cementaciji minerala.
Pareidolija na Marsu i kako nas mozak vara
Pareidolija je psihološka sklonost da u slučajnim oblicima vidimo prepoznatljive uzorke, pogotovo lica i figure. Riječ je o korisnoj evolucijskoj vještini, jer brza identifikacija prijetnje povećava šansu preživljavanja. U suvremenom svijetu, ispunjenom slikama i ekranima, ista sklonost lako potakne pogrešna tumačenja. Zato se izraz “pareidolija na Marsu” često pojavljuje kad neobične stijene podsjećaju na živa bića.
Na društvenim mrežama prije nekoliko godina proširila se šala da se na panoramskoj snimci s Marsa vidi ‘Sasquatch’. ‘Sasquatch’, poznat i kao ‘Bigfoot’, lik je iz slavne snimke Rogera Pattersona i Boba Gimlina iz 1967.
Na prvi pogled kamenčić u kadru može nalikovati ljudskoj silueti; ali kad se kadar uveća i pogleda cijela panorama, postaje jasno da je riječ o sićušnoj stijeni na velikoj fotografiji koju je rover Spirit snimio 2007.
Najpoznatiji povijesni primjer Paraeidolije je “Lice na Marsu” koje je prvi put zabilježio orbiter Viking 1 1976. godine. Rani, niskorezolucijski kadrovi doimali su se poput golemog lica u regiji Cydonia.
Sljedbenici ideje o drevnim civilizacijama na Marsu to su tumačili kao dokaz inteligentnih graditelja. Znanstveni odgovor bio je dosljedan.
Kasnija, oštrija snimanja u devedesetima i dvijetisućitima te trodimenzionalni modeli pokazali su da je riječ o običnom brežuljku. Iluziju su stvorile sjene i niska razlučivost, a ne rad drevnih arhitekata. Danas je “lice” prvenstveno školski primjer kako “pareidolija na Marsu” zavara pogled, a ne dokaz skrivene prošlosti. Tako da možemo reći da nam Mars često nudi slike koje zavaraju, a geologija ih strpljivo vraća u stvarnost.
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
