Putovanje Voyagera kroz nevidljivu granicu na rubu Sunčeva sustava — poznatu kao heliopauza — otkrilo je iznimno energetski nabijen prostor između našeg sustava i međuzvjezdanog prostora.
U kolovozu 2012., gotovo 35 godina nakon što je napustio Zemlju, Voyager 1 postao je prva ljudska letjelica koja je prešla granicu Sunčeva utjecaja. Ušao je u međuzvjezdani prostor — ali prijelaz nije bio blag. Instrumenti na brodu zabilježili su energiju čestica toliko visoku da su temperature u toj regiji dosezale i 50.000 kelvina. Taj ekstremni pojas, iako fizički nevidljiv, u znanstvenim je krugovima prozvan “zidom vatre.”
Voyager 2, njegov blizanac, istu je granicu prešao šest godina kasnije. Mjerenja su potvrdila da se ne radi o slučajnosti — već o složenoj, dinamičnoj barijeri između našeg Sunčeva sustava i ostatka galaksije.
Gdje zapravo završava Sunčev sustav?
Na to pitanje nema jednostavnog odgovora. Neki će reći da završava ondje gdje prestaju orbite planeta. Drugi će ga smjestiti daleko dalje, sve do Oortova oblaka — golema skupina zaleđenih tijela koja obavija naš sustav i proteže se gotovo do polovice puta do najbliže zvijezde. No znanstvenici češće koriste jedno preciznije mjerilo: heliopauzu.
Riječ je o graničnoj zoni gdje Sunčev vjetar, stalni tok nabijenih čestica koje Sunce izbacuje, prvi put nailazi na otpor — na međuzvjezdani vjetar. Na tom mjestu, pritisak iznutra i izvana dolazi u ravnotežu. To je, slikovito rečeno, mjesto gdje se Sunčev utjecaj “gasi”, a galaksija počinje uzvraćati.
NASA pojašnjava: “Kako se heliosfera kreće kroz međuzvjezdani prostor, ispred nje nastaje udarni val, poput vala koji stvara brod dok plovi oceanom.” Upravo u toj zoni Voyageri su zabilježili izuzetno energetske čestice koje su podigle lokalnu temperaturu do nevjerojatnih razina.
Zid bez zida
Nazivati tu zonu “zidom vatre” zvuči dramatično, ali ne radi se o stvarnoj barijeri. Gustoća čestica ondje je iznimno niska — što znači da iako su pojedine čestice ekstremno energične, one se rijetko sudaraju. Drugim riječima, nema dovoljno toplinskog prijenosa da bi se letjelice mogle oštetiti, pa su oba Voyagera prošla kroz to područje bez problema.
Ipak, ono što su zabilježili pri prelasku heliopauze bila su mjerenja koja znanstvenici ranije nisu mogli potvrditi — jer nitko nikada nije bio tako daleko. Danas, gotovo pola stoljeća od lansiranja, Voyageri su još uvijek aktivni i redovito šalju podatke sa samog praga galaksije.
Magnetizam koji povezuje dva svijeta
Jedno od najneobičnijih otkrića stiglo je s Voyagerovih instrumenata za mjerenje magnetskog polja. Voyager 1 otkrio je da je orijentacija magnetskog polja izvan heliosfere gotovo identična onoj unutar nje. Znanstvenici su isprva bili skeptični — možda je riječ o slučajnosti.
Ali kad je Voyager 2 prešao istu granicu i zabilježio gotovo identične podatke, sumnje su nestale. Pokazalo se da je magnetsko poravnanje zapravo pravilo, a ne iznimka — što i dalje izaziva pitanja o tome kako se Sunčev utjecaj “povezuje” s ostatkom galaktičkog prostora.
Voyageri su danas jedine aktivne letjelice izvan heliosfere. U svijetu u kojem tehnologija stari brže od sunca, oni još uvijek rade — još uvijek šalju podatke, i to s mjesta gdje nijedan drugi stroj nije stigao.
Njihovo putovanje pokazuje da granice Sunčeva sustava nisu samo pitanje udaljenosti, nego i fizike, energije i odnosa snaga između zvijezda i prostora među njima. Voyageri nas podsjećaju da su odgovori na najveća pitanja često skriveni na najtišim, najudaljenijim mjestima.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
