Bušili smo duboko u Zemlju, ali koliko duboko? Je li moguće putovati u središte zemlje? I, konačno, koja je najdublja rupa koju smo iskopali?
Ljudska potraga za znanjem
Čovječanstvo oduvijek vuče želja za istraživanjem – istražujemo sve od oceana, preko džungli i do Mjeseca i drugih svemirskih tijela. Želimo putovati na Mars i dalje. Imamo nevjerojatne, vrlo detaljne karte Marsa i površine Mjeseca, a nedavno smo lansirali teleskop vrijedan 10 milijardi dolara koji je revolucionirao način na koji istražujemo svemir.
Međutim, iako je naša težnja otkrivanju neutaživa, zapravo vrlo malo znamo o onome što se nalazi ispod ‘naših nogu’! Oko 6371 km dijeli središte Zemlje od površine planeta – drugim riječima, do središta Zemlje možete doći ako iskopate rupu duboku 6371 km. No, kada biste dosegli ovu točku, bili biste unutar tekuće metalne jezgre Zemlje.
Šest tisuća tristo sedamdeset i jedan kilometar velika je udaljenost, a pritisak u središtu Zemlje je prevelik da bi ga bilo koji stroj dosegao. Unatoč činjenici da nam nedostaje tehnologija da stvarno fizički istražimo ono što leži pod našim nogama, kao vrsta ipak smo napravili mnoge korake kako bismo ušli što je dublje moguće u naš planet.
Otkriveni najstariji dokazi Zemljine tektonike
Najdalja točka
Jedna rupa, za koju ondašnja tradicija kaže da vodi ‘u pakao’, najdublja je koju smo iskopali. Nalazi se daleko na Arktiku, među ruševinama sovjetske istraživačke stanice. Nakon raspada Sovjetskog Saveza napuštena je i zavarena, no i takva – sa svojih 12 kilometara dubine – ostaje najdublja i najjezivija bušotina ikad izbušena.
Mohorovičićev diskontinuitet – ili jednostavno Moho – granica je Zemljine kore i plašta i nalazi se prosječno na 7km dubine ispod oceana, te 30 i 50km ispod kontinentalne kore. Stoga je sovjetski pokušaj bio i ostaje do danas najbliži pothvat dosezanja Zemljinog plašta!
Kako je svemirska utrka eskalirala tijekom Hladnog rata, rasle su i ambicije za istraživanje ‘podzemlja’. Geolozi su šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučili probušiti dno oceana gdje je kora najtanja (oko šest kilometara dubine) te tako ‘ubrzati’ put u dubinu. Ovaj Projekt Mohole, kako je postao poznat, bio je zamisao kluba tadašnjih znanstvenih divova. U nešto kasnijem pismu član kluba Willard Bascom napisao je: „Zvučalo je tako jednostavno i logično.“ Međutim, situacija se pokazala daleko od jednostavne.
Pokušaj dosezanja nezamislivih dubina zbio se prije nego su razvijena ‘plovila’ za dubokomorska istraživanja (ponajprije za bušenje nafte i plina). Da bi održali brod stabilnim dok bušilica buši duboko ispod morali su se zadovoljiti improviziranom tehnologijom. Iako je projekt počeo postizati i značajne tehnološke pomake američki Kongres 1966. godine prekinuo je financiranje projekta. Naime, nakon što je potrošeno oko pola milijarde dolara (današnje vrijednosti) projekt je uspio izbušiti samo oko 100 metara u dubinu!
Sovjetski i drugi ‘pokušaji’
Sovjeti su u svome naumu bili značajno uspješniji i stoga stigli najbliže Mohou –dosegnuvši 12.2 kilometra više od desetljeća kasnije. Bušenje je obavljeno na kopnu, koje ima deblju koru, ali ga je zbog jednostavnosti lakše izvesti. Jedan od najvećih izazova s kojima su se znanstvenici susreli bila je nevjerojatna toplina u dubini Zemlje, zbog koje su često gubili instrumente nakon što bi se, jednostavno otopili.
Na tim dubinama stijene se počinju ponašati više poput plastike, a svakim kilometrom dubine temperatura raste za 25°C. Tako je, primjerice, Njemačka je 1994. godine napustila svoju bavarsku bušotinu na 9 kilometara zbog temperatura od 265°C.
U međunarodnom istraživačkom programu, Japan sada predvodi novi prodor prema Mohou. Pomoću svog plovila Chikyu (dizajniranog za bušenje sedam kilometara u plašt), japanska je znanstvena agencija već izbušila preko tri kilometra u oceansku koru – što je najdublje što je ijedan projekt zašao u oceansku koru.
Budući projekti
Japan ima velike ambicije za nastavak svojih istraživanja. Naime, Japan se nalazi na četiri tektonske ploče koje se skupljaju, što ga izlaže riziku od potresa, no – isto tako – znači da predstavlja izvrsnu priliku za bušenje.
Takvi su podvizi sada dostupni zahvaljujući tehnologiji, no još uvijek predstoji izazov financiranja od nekoliko stotina milijuna dolara! Iako dosezanje Mohoa predstavlja važan cilj suvremene znanosti – u nadi da ćemo, jednom tamo, saznati mnoštvo podataka o načinima funkcioniranja našeg planeta – ipak nećemo moći riješiti sve misterije koji se nalaze ‘ispod naših nogu’.
Ispod Australije otkriveni tragovi rane Zemljine kore
Primjerice, znanstvenici su još uvijek zbunjeni prisutnošću dvije neobične ‘mrlje’ koje se nalaze oko 3000 kilometara površine – jedna ispod Afrike, a druga ispod Tihog oceana. Iako se čini da napokon imamo tehnologiju koja će nam dopustiti da dođemo do Mohoa, za dublja istraživanja – nažalost – trenutno nemamo odgovarajuće materijale, a pitanje je hoćemo li ikad i imati. Naime, korišteni bi materijal trebao preživjeti nezamislive uvjete koji tope metal i oblikuju dijamante!
Zemljina kora ‘kaplje’ ispod Anda
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
