Nedavna genetska analiza mumificiranih ostataka dviju žena iz neolitičkog razdoblja otkrila je iznenađujuću istinu – u srcu Sahare nekad je živio izolirani narod čiji geni ne nalikuju nijednoj poznatoj današnjoj populaciji. Otkriveni u špiljskom skloništu Takarkori na jugozapadu Libije, ostaci ovih žena stari su oko 7000 godina, a pripadale su zajednici pastira koja je naseljavala Saharu u vrijeme kada je ta regija bila zelena, plodna i pogodna za život.
Mumije iz Takarkorija pripadaju zaboravljenoj liniji stanovnika sjeverne Afrike
Doba poznato kao Afričko vlažno razdoblje, koje je trajalo između 14.800 i 5.500 godina prije danas, potpuno je promijenilo lice Sahare. Umjesto beskrajne pustinje, prostirala se savana bogata vodom, jezerima i vegetacijom. Upravo tada ondje su živjele rane ljudske zajednice, uključujući i tajanstvenu skupinu čiji su ostaci danas predmet intenzivnih znanstvenih istraživanja.
Istraživački tim predvođen arheogenetičarkom Nadom Salem iz Instituta Max Planck za evolucijsku antropologiju uspio je iz degradiranih uzoraka DNK izolirati dovoljno genetskog materijala da rekonstruira podrijetlo tih ljudi. Rezultati su objavljeni u časopisu Nature i otkrivaju da su ti ljudi posjedovali genetsku liniju koja se odvojila od subsaharskih skupina otprilike u isto vrijeme kada su se ljudi današnjeg tipa proširili izvan Afrike – i potom ostala gotovo potpuno izolirana.
Usporedba s drugim drevnim populacijama, poput onih iz pećine Taforalt u Maroku starim 15.000 godina, pokazala je zanimljive sličnosti. Obje skupine imale su gotovo jednaku genetsku udaljenost od tadašnjih subsaharskih zajednica, što ukazuje na minimalan protok gena između sjevera i juga Afrike. Još intrigantnije, obje skupine pokazivale su prisutnost neandertalskog DNK – ali u različitim omjerima. Dok su stanovnici Taforalta imali otprilike polovicu udjela neandertalskih gena u usporedbi s današnjim neafrikancima, Takarkori su ih imali čak deset puta manje, iako i dalje više nego druge subsaharske populacije toga doba.
Te razlike ukazuju na ograničene, ali ipak moguće kontakte s grupama iz Levanta, gdje su tada živjeli prvi poljoprivrednici. No, unatoč tim tragovima kontakta, Takarkori su u osnovi ostali izolirani, što dodatno potvrđuje teoriju da se stočarstvo i znanja o poljoprivredi širilo kulturnom razmjenom, a ne masovnim migracijama.
Zelena Sahara bila je dom raznolikim skupinama koje su živjele u izoliranim okruženjima
Znanstvenici pretpostavljaju da su preci Takarkorija pripadali još starijoj zajednici lovaca-sakupljača koja je živjela na sjeveru Afrike tijekom kasnog pleistocena, u razdoblju prije nego što su domaće životinje i poljoprivreda postali dio svakodnevice. Ipak, unatoč načinu života temeljenom na lovu i skupljanju, ti ljudi su izrađivali sofisticiranu keramiku, košare i alate od drva i kosti, a svoja su boravišta koristili dulje nego što je to bilo uobičajeno među nomadskim skupinama.
Razlog njihove izolacije vjerojatno se krije u samoj raznolikosti tadašnje Sahare. Regija je bila ispresijecana različitim ekosustavima – od jezera i močvara do šuma, travnjaka, savana pa čak i planinskih lanaca – što je otežavalo komunikaciju i međusobni kontakt među skupinama.
Zahvaljujući iznimnim očuvanim ostacima i novim tehnologijama u analizi drevne DNK, Sahara nam danas otkriva dio svoje izgubljene prošlosti. A negdje ispod današnjeg sloja pijeska, možda još uvijek čekaju mumije i artefakti koji će dodatno rasvijetliti tko smo nekada bili – i kako smo preživjeli u oazama koje je vrijeme zaboravilo.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
