Tim znanstvenika u novoj studiji analizirao je ‘kretanje’ CO2-ledenjaka na južnom polu Crvenog planeta kroz period zadnjih 600 000 godina.
Ledenjaci ugljičnog dioksida
Ledenjaci ugljičnog dioksida na Marsu se ‘kreću’ stvarajući tako na južnom Marsovom polu naslage naslage debele kilometrima. U novoj studiji tim znanstvenika smatra da se ovo gibanje moglo događati već više od 600 000 godina! „Depoziti CO2 koji su prvi put identificirani 2011. godine danas teku, baš kao ledenjaci na Zemlji”, rekao je Isaac Smith, vodeći autor nove studije koja je nedavno objavljena u časopisu Journal for Geophysical Research: Planets.
„Prije otprilike 600 000 godina CO2-led počeo se stvarati na južnom polu Marsa. Zbog klimatskih ciklusa led se povećao u volumenu i masi nekoliko puta, prekinut razdobljima gubitka mase sublimacijom. Da led nikada nije tekao, tada bi uglavnom bio tamo gdje je prvobitno nataložen, a najdeblji led bio bi debeo samo oko 45 metara. Umjesto toga, budući da se spuštao nizbrdo u bazene i spiralna korita – krivuljaste bazene – gdje se skupljao i mogao formirati naslage debljine jednog kilometra,“ pojasnio je Smith.
Pomicanje ledenjaka
Ledenjaci imaju dovoljno mase da bi – ako se sublimiraju (u fizici naziv za prelazak tvari iz čvrstog stanja u plinovito) – udvostručili atmosferski tlak planeta što je zapanjujuća količina. „Najduži ledenjak dug je oko 200 kilometara i širok oko 40 kilometara – dakle, nevjerojatna veličina! Aktivnost gibanja još uvijek je u tijeku, ali je brzina protoka vjerojatno dosegla vrhunac prije oko 400 000 godina kada je taloženje bilo najveće. U sporom smo razdoblju jer se led smanjuje u masi, a to usporava ledenjake,“ rekao je Smith.
Nedavni rad istraživao je zakone protoka ili svojstva čvrstoće leda ugljikovog dioksida. Tim znanstvenika otkrio je da CO2-led u Marsovim uvjetima teče skoro 100 puta brže od H2O-leda. Zbog toga se CO2-led ponaša kao ledenjaci, dok ostatak H2O-ledene kape izgleda nepomično.
‘Magnetske anomalije’ možda štite Mjesečev led od topljenja
Analiza podataka
Analiza rezultata glacijalnog modeliranja, korištenjem NASA-inog modela ledenog pokrivača i sustava razine mora, pokazala je da CO2-led nije pomaknut tipičnim metodama.
Naime, „atmosfersko taloženje stavilo bi led u obrazac koji ne vidimo. Bio bi puno ravnomjernije raspoređen i tanji. Ono što tumačenje ledenjaka pruža je mehanizam za pomicanje leda s visokih mjesta, u niže bazene koji su također na nižoj geografskoj širini. Kada bi atmosfersko taloženje bilo jedini proces koji djeluje na led, tada bi se većina toga nalazila na najvišoj geografskoj širini i najvišoj nadmorskoj visini. To jednostavno nije slučaj. Led teče nizbrdo u bazene, slično kao što voda teče nizbrdo u jezera. Samo glacijalni tok može objasniti raspodjelu koju smo pronašli 2018. godine,“ zaključio je Smith.
Tim je također pronašao nekoliko površinskih značajki koje su vrlo dobre analogije karakteristikama koje vidimo na kopnenim ledenjacima. To uključuje topografske profile, pukotine i kompresijske grebene koji podsjećaju na kopnene značajke. To je ojačalo zaključke i pružilo osnovu za usporedbu s modelima.
Zemlja, Mars i Pluton jedina su tijela u Sunčevom sustavu za koja se za sada zna da imaju aktivni led. Brojne vrste leda postoje u Sunčevom sustavu, a s povećanjem broja patuljastih biljaka, vjerojatno je da će neke od njih imati ledenjake od ugljičnog monoksida ili metana, još egzotičnije od ledenjaka suhog leda koji su upravo otkriveni na Marsu.
Otapanje leda možda neće značajno utjecati na oceanske struje
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
