U jeku misije Artemis koja namjerava ponovno spustiti čovjeka na Mjesec aktualizirala se rasprava o tome tko ima pravo suverenosti nad našim satelitom.
Suverenitet u svemiru?
Zastave dviju zemalja vise razvijene – ne zbog povjetarca, već od metalnih žica – nad pustom, jezivo mirnom površinom Mjeseca. Jedna zastavu su zvijezde i pruge Sjedinjenih Država, a druga grimiz Kine. No ako pitate bilo kojeg dužnosnika iz ovih zemalja reći će vam da te zastave ne predstavljaju nikakve pravne ili kolonijalne pretenzije bilo koje vrste – više su poput grafita na drugom svemirskom tijelu.
No ako se postavljanje zastave na Mjesec ne računa kao zauzimanje teritorija, što se onda računa? Točnije postavlja se pitanje može li itko zapravo posjedovati Mjesec? Kada je sovjetski Sputnik 1, prvi umjetni satelit na svijetu, projurio nebom u listopadu 1957. godine, otvorio je potpuno novo carstvo mogućnosti.
Neke od tih mogućnosti bile su znanstvene, ali druge su bile legalne. Tijekom sljedećeg desetljeća međunarodna zajednica izradila je Ugovor o svemiru (Outer Space Treaty ili OST) iz 1967. godine, prvi pravni dokument na svijetu koji se izričito odnosi na istraživanje svemira. Ovaj ugovor ostaje najutjecajniji dio svemirskog prava unatoč činjenici da nije tehnički obvezujući – tj. riječ je više o kodeksu ponašanja, to su samo smjernice i principi.
Kennedy prije 60 godina: „Idemo na Mjesec ne zato jer je lako nego zato jer je teško“
Siva zona
Unatoč nedostatku provedivosti, OST je jasan u pogledu ‘okupacije’ zemlje u svemiru. Članak 2. ugovora izričito isključuje mogućnost da država polaže pravo na vlasništvo nad dijelovima svemira ili bilo kojim nebeskim tijelima – pojedina država stoga ne može imati suverenitet na Mjesecu.
No kada se radi o izgradnji struktura poput baza i staništa na Mjesečevom tlu stvari postaju mutnije. Opća deklaracija o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights) – koja je prema članku 3 OST-a nadležna i za svemir – navodi da pojedinci imaju temeljno pravo na posjedovanje imovine. To znači da bi, hipotetski, svaka osoba mogla izgraditi kuću na Mjesecu i proglasiti je svojom. Nekoliko je ljudi tvrdilo da posjeduju dijelove Mjeseca, a svakako je najpoznatiji slučaj Roberta R. Colesa, bivšeg predsjednika njujorškog planetarija Hayden, koji je 1955. godine pokušao prodati hektare Mjeseca za 1 dolar po komadu.
Legalna ograničenja
Međutim, članak 12. OST-a uključuje odredbu koja bi mogla osujetiti takav pokušaj. Naime, članak 12 tako navodi da svaka instalacija na drugom nebeskom tijelu mora biti upotrebljiva za sve strane. Drugim riječima bilo bi riječ o ‘svemirskom’ javnom prostoru. Ugovor o Mjesecu iz 1979. godine pomogao bi pomiriti članak 2. s člankom 12. određujući da se svaka komercijalna ili pojedinačna strana koja djeluje u svemiru smatra dijelom svoje nacije porijekla, a ne neovisnim entitetom.
No Sjedinjene Američke Države, Kina i Rusija do sada nisu ratificirale ovaj sporazum, pa se on uglavnom smatra nevažećim. Dok misije poput NASA-inog programa Artemis i zajedničkog projekta kineske i ruske baze na Mjesecu kreću u pogon, odvjetnici će morati obaviti težak posao usklađivanja članka 2. s člankom 12.
U novije vrijeme NASA je pokušala popuniti neke od praznina u svemirskom zakonu Artemisovim sporazumom (Artemis Accords), međunarodnim sporazumom osmišljenim da olakša buduća istraživanja. Nadovezujući se na Ugovor o svemiru sporazumi postavljaju niz neobvezujućih načela koja upravljaju aktivnostima na nekoliko nebeskih tijela, uključujući Mjesec. Među njegovim odredbama je priznanje određenih lunarnih regija, poput mjesta slijetanja ruske sonde Luna i otisaka stopala Neila Armstronga, kao zaštićene svemirske baštine.
NASA korak bliže gradnji baze na Mjesecu
Pogled u budućnost
Sporazumi također dopuštaju entitetima vađenje i korištenje izvanzemaljskih resursa, čime nije svaka država oduševljena. Do sada je dvadeset i jedna zemlja potpisala sporazume, iako su neki veliki igrači – uključujući Rusiju – odbili potpisati sporazum upravo na temelju ove klauzule, koju smatraju pružanjem nepravedne prednosti američkim poslovnim interesima.
Postoje i drugi načini za potraživanje vlasništva bez stvarnog potraživanja vlasništva na Mjesecu. Primjerice, korištenje znanstvene opreme, poput rovera ili stacionarnih seizmometra, moglo bi se potencijalno pretvoriti u de facto potraživanja zemljišta ako istraživački tim zabrani drugim ljudima da se preblizu njihovoj opremi. Sve će to zasigurno postati pravne nedoumice u sljedećih nekoliko desetljeća.
Stoga možemo zaključiti kako će ova pitanja postati goruća u idućim desetljećima kako će ljudska prisutnost u okolnom svemiru rasti – možemo se samo nadati da će vodeće svemirske sile do tada postići dogovor koje sve strane prihvaćaju kako ne bi došlo do sukoba i tenzija.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
„Principles for a Safe, Peaceful, and Prosperous Future,“ nasa.gov (pristup 3. prosinca 2022).
„Universal Declaration of Human Rights,“ un.org (pristup 3. prosinca 2022).
