Klasifikacija satelita u niskoj orbiti sada je moguća promatranjem kako zaklanjaju zvijezde

Klasifikacija satelita u niskoj orbiti više ne ovisi isključivo o radaru ni odrazu Sunčeve svjetlosti. Novi znanstveni rad otkriva kako se oblik i struktura satelita može prepoznati promatranjem kako prolaskom kroz nebo zaklanjaju udaljene zvijezde. Iako je metoda još daleko od praktične primjene, otvara vrata budućem praćenju objekata koji su dosad bili izvan dosega postojećih tehnologija — uključujući i one namjerno prikrivene.

Zakrivanje zvijezda otkriva oblik satelita

U niskoj Zemljinoj orbiti (do 2.000 kilometara visine) nalazi se na tisuće satelita, mnogi od njih više nisu aktivni, a neki nisu ni javno registrirani. Taj registar svemirskih objekata sve je nepregledniji, što povećava rizik od sudara i otežava upravljanje orbitalnim prometom. Upravo zato znanstvenici traže nove načine za praćenje tih objekata, a jedno rješenje sada dolazi iz neba — doslovno.

Nova metoda, razvijena na Sveučilištu Warwick, temelji se na opažanju kako sateliti zaklanjaju pozadinske zvijezde dok se kreću nebom. Ovaj fenomen, poznat kao okultacija, koristi se u astronomiji za proučavanje nebeskih tijela već desetljećima. No sada je iskorišten kao sredstvo za razlikovanje satelita prema njihovom obliku.

U simulacijama su korištena dva tipična oblika: tzv. “boxwing” sateliti, središnjeg pravokutnog tijela s produženim bočnim panelima, i jednostavniji “kvadratni” sateliti, bez krila. Kad satelit prolazi ispred vidljivih zvijezda, njegov oblik ostavlja prepoznatljiv trag u svjetlosnim podacima, neovisno o tome reflektira li svjetlost ili ne.

Za razliku od radarskih promatranja, koja se oslanjaju na površinu koju objekt “vidljivo” prikazuje radaru (tzv. radarski presjek), okultacija ovisi isključivo o stvarnom obrubu satelita. Reflektivni materijali i tehnike prikrivanja, poput onih korištenih u vojnim satelitima, ovdje nemaju učinka.

Ograničenja današnje tehnologije i potencijal budućih opažanja

U provedenim simulacijama korišteno je 100.000 virtualnih satelita koji su prolazili ispred bogatog zvjezdanog polja. Analiza je uključivala prepoznavanje rubova objekata, usporedbu s referentnim oblicima te određivanje razlike između pravokutnog i krilatog modela. Kvadratni sateliti imali su nešto slabiji postotak uspješne klasifikacije, vjerojatno zato što im je manja površina pa se preklapanja sa zvijezdama teže identificiraju.

Međutim, sama metoda postavlja velike tehničke zahtjeve. Za preciznu klasifikaciju potrebna su iznimno brza optička snimanja — tisuće sličica u sekundi — kao i područja neba s velikim brojem vidljivih zvijezda. Trenutni sustavi za promatranje još nisu dovoljno razvijeni za takve uvjete.

Autori, među kojima je glavni istraživač Benjamin Cooke, priznaju da je riječ o konceptualnoj studiji čija je svrha bila dokazati izvodljivost pristupa. U stvarnim uvjetima, sateliti se nalaze na različitim visinama, kreću se velikim brzinama, a njihovo osvjetljenje često onemogućuje primjenu ove metode u praksi.

Ipak, znanstvenici smatraju da bi s razvojem tehnologije i izgradnjom budućih opservatorija ova metoda mogla postati moćno sredstvo za identifikaciju satelita — čak i onih koji se pokušavaju sakriti.