Kako je Camille Flammarion oblikovao naše snove o Marsu

U doba prije raketa, Mars se osvajao perom.

---

Danas je teško zamisliti da je Mars nekada bio potpuno nedokučiv, planet koji se mogao promatrati jedino s velike udaljenosti kroz nesavršene teleskope. No, u 19. stoljeću, dok se svemir još nije osvajao tehnologijom, Mars se osvajao – maštom. Među onima koji su taj svijet pokušali shvatiti bili su ne samo znanstvenici, već i sanjari, vizionari i pisci. Jedan od njih bio je francuski astronom Camille Flammarion, čije se djelo i danas smatra temeljnom točkom u povijesti promatranja Crvenog planeta.

Karta svijeta koji nitko nije vidio izbliza

Krajem 19. stoljeća, astronomi su uz pomoć sve jačih teleskopa i novih tiskarskih tehnologija počeli izrađivati prve detaljne karte Marsove površine. Ispunjavali su ih kontinentima, oceanima i povremenim crtama koje su – barem po tadašnjoj mašti – mogle biti djelo života. Karte su se često razlikovale, jer stvarna topografija nije bila jasno vidljiva, a svaki promatrač “vidio” nešto drugo. Upravo u toj sivoj zoni između znanosti i nagađanja, Camille Flammarion pronašao je svoj prostor.

Godine 1892. objavio je monumentalno djelo “La Planète Mars”, sveobuhvatni pregled dotadašnjeg znanja o Marsu koji je uključivao čak 572 crteža promatranja. Flammarion nije bio samo znanstvenik – bio je i pripovjedač, filozof i popularizator. ‘Njegov Mars’ bio je stariji od Zemlje, ali ne i njezin blizanac. Tvrdio je da, iako je Mars sličan Zemlji, on je svijet za sebe, sa životom koji se razvio pod sasvim drugačijim uvjetima.

Ne radi se o sličnosti, već o razlikama

Flammarionova maštanja nisu bila tek bijeg od stvarnosti, ona su bila reakcija na nedostatak činjenica. Budući da teleskopi nisu mogli jasno razlučiti površinske značajke Marsa, a niti jedna karta nije se mogla uzeti zdravo za gotovo, otvorio se prostor za spekulaciju. I Flammarion ga je ispunio.

Njegova teza bila je jasna: ako na Marsu postoji inteligentan život, onda je on vjerojatno stariji i napredniji od našeg. Mars je, po njegovu mišljenju, bio ujedinjeni, miroljubivi svijet, oslobođen ratova, gladi i siromaštva. Bio je to ideal kojem je težio – ne za Mars, već za Pariz, koji je još uvijek zbrajao rane nakon Francusko-pruskog rata i opsade 1870-ih.

“Možemo se nadati,” napisao je Flammarion, “da su stanovnici Marsa mudriji i razvijeniji od nas. Nedvojbeno ih vodi duh mira.” Ipak, bio je svjestan ograničenja: “Poznato je tek mali otok usred oceana Nepoznatog.”

Mars kao duhovna utopija

Dok su drugi zamišljali svemirske brodove, Flammarion je radije putovao u mislima. Njegova serija romana nije prikazivala tehničke letove, već duhovna putovanja – duše koje nakon smrti lutaju svemirom. U romanu “Uranija” (1889.), protagonist sanja o Marsu, gdje ga dočekuje pokojni prijatelj reinkarniran u svijetleće, šestokrako biće s krilima.

U tom fikcionalnom Marsu, znanost i astronomija nisu bile tek discipline, već temelji naprednog, harmoničnog društva. Atmosfera je bila tanka, idealna za promatranje svemira, a civilizacija mirna, misaona i znanstveno usmjerena. Za Flammariona, znanost nije bila puko prikupljanje činjenica, već način oblikovanja svijesti – filozofija budućnosti.

Camille Flammarion možda nije bio najprecizniji znanstvenik svog doba, ali bio je jedan od najsnažnijih glasova koji su znanost približili široj publici. Njegov Mars bio je više ogledalo ljudskih težnji nego konkretna vizija drugog planeta. Ono što je vidio teleskopom bilo je manje važno od onoga što je zamišljao – a ono što je zamišljao bilo je vođeno željom da čovječanstvo pronađe svoje mjesto među zvijezdama.

U vremenu kada sve više govorimo o slanju ljudi na Mars, Flammarionov pristup podsjeća nas da su snovi o Crvenom planetu oduvijek bili i snovi o nama samima. Njegovi Marsovci nisu trebali biti stvarni – dovoljno je bilo da nas natjeraju da se zamislimo kakvi bismo mogli postati.