Jesmo li zaista najbolje što svemir ima za ponuditi?

U neizmjernom prostoru svemira, dok proučavamo zvijezde i pitamo se postoje li među njima planeti s razumnim životom, nameće se jedno neizbježno pitanje: jesmo li mi, ljudi, zaista najinteligentnija bića u kozmosu? Harvardov astrofizičar Avi Loeb u svojem provokativnom eseju poziva nas da preispitamo vlastito mjesto u svemiru. Umjesto da se pitamo jesmo li sami, Loeb predlaže da postavimo teže pitanje: jesmo li mi, sa svim našim uspjesima i manama, doista na vrhuncu inteligencije?

U svojoj šali o “Potrazi za izvanzemaljskom glupošću” (Search for Extraterrestrial Stupidity, SETS), Loeb se poigrava s idejom kako bismo mi izgledali u očima neke napredne civilizacije. Taj humoristični pristup, premda zvuči neobično, zapravo otvara vrata raspravi o našoj povijesti, tehnologiji i etičkim izazovima. Što ako nismo toliko napredni kako mislimo? Bismo li uopće bili primjer za ugled ili tek dokaz da se inteligencija lako može zloupotrijebiti?

Povijesna proturječja: vrhunac stvaralaštva i vrhunac destrukcije

Povijest ljudske vrste zapanjuje svojim šarenilom: s jedne strane tu su veličanstvena otkrića, a s druge jezivi zločini i razaranje. Otkrivanje zakona gravitacije, postavljanje teleskopa u svemir, pronalaženje cjepiva koja su spasila milijune ljudi – sve su to nevjerojatni uspjesi za jednu vrstu koja još uvijek prebrojava tek nekoliko stotina tisuća godina postojanja.

No, taj napredak ima i svoju tamnu stranu. Dovoljno je sjetiti se masovnih ratova, genocida i sustavnog uništavanja prirode. Tijek 20. stoljeća obilježili su događaji poput holokausta ili korištenja nuklearnog oružja – podsjetnici da se znanstveni napredak može iskoristiti i u smrtonosne svrhe. Kad se sve zbroji, moglo bi se reći da nosimo breme iznimnih dostignuća, ali i neprihvatljivih katastrofa.

Kad bi nas gledali očima izvanzemaljaca, mogli bismo im se učiniti kao neobična vrsta koja istodobno stvara grandiozne umjetničke i znanstvene projekte te istrebljuje vlastite članove iz političkih ili ideoloških razloga. Bi li nas to činilo privlačnima ili bi samo izazvalo zaprepaštenje?

Tehnologija: pokretač budućnosti ili oruđe samouništenja?

Tehnologija je oduvijek bila snažan motor ljudskog napretka. Od pronalaska kotača do modernih svemirskih letjelica, svaki je izum promijenio način na koji živimo i promatramo svijet. Računala, internet i umjetna inteligencija danas su sastavni dio našeg svakodnevnog života, a gensko inženjerstvo omogućuje nam da dublje razumijemo i mijenjamo samu osnovu života.

Ipak, svaka revolucionarna tehnologija nosi sa sobom rizik. Nuklearna energija, na primjer, može služiti za dobivanje relativno čiste energije, ali i za razorne bombe. Umjetna inteligencija mogla bi nam omogućiti brže otkrivanje lijekova, ali i nekontrolirano širenje automatiziranih oružanih sustava. Pitanje je: kolika je naša zrelost da se nosimo s takvim oružjima i hoće li nam suvremena tehnologija donijeti stabilnu budućnost ili ubrzati našu propast?

S te točke gledišta, zamislimo da postoji civilizacija stara nekoliko milijuna godina. Oni su možda već naučili kako uravnotežiti razvoj tehnologije s očuvanjem okoliša i međusobnim mirom. Ako bi promatrali nas, jesmo li napredna vrsta ili tek neiskusni početnici u velikoj svemirskoj školi?

Što je prava inteligencija?

Često smo skloni promatrati inteligenciju kroz prizmu tehnološke razvijenosti. No, možda je istinska mjera inteligencije nešto sasvim drugo. Možda je to moralna inteligencija: sposobnost za suosjećanje, zajednički rad i međusobno poštovanje.

Naš se svijet često vrti oko natjecanja, dominacije i moći. Ratovi i konflikti postaju instrumenti “rješavanja” nesuglasica, a okoliš se nerijetko gleda isključivo kroz prizmu ekonomske isplativosti. Ipak, istodobno raste i svijest o nužnosti očuvanja našeg planeta, razumijevanja između različitih kultura te odgovornosti prema budućim generacijama. Nije li to znak da smo ipak sposobni učiti na vlastitim greškama?

Vanzemaljski promatrači, ako postoje, mogli bi se zapitati: razvijaju li ovi ljudi empatiju i brigu za zajedničko dobro istim intenzitetom kojim razvijaju robote i svemirske brodove? Jer, ako je pravi cilj inteligencije pronaći sklad sa svijetom koji nas okružuje, tada mi još uvijek imamo dosta toga za naučiti.

Učimo li iz prošlosti za bolju budućnost?

Kad biste dobili priliku pred nekom izvanzemaljskom publikom predstaviti ljudski rod, što biste naglasili? Naše briljantne znanstvenike, umjetnike i mislioce? Naše sposobnosti da svladamo bolesti i preletimo ogromne udaljenosti? Ili biste osjećali i trunku nelagode jer znate da iza naše ljepše strane stoje i strahote poput ratnih zločina i zagađenja okoliša?

Možda bismo, baš poput Loebove “Potrage za izvanzemaljskom glupošću”, trebali potražiti i naše unutarnje kontradikcije i zapitati se: “Kako možemo postati bolja verzija samih sebe?” Ako naša vrsta doista teži postati relevantna s gledišta visoko razvijenih bića, onda bismo se trebali usredotočiti na smanjenje sukoba i postizanje skladnijeg odnosa s prirodom.

Naše ambicije kao što je kolonizacija Marsa, proučavanja egzoplaneta i traganja za izvorima nove energije nevjerojatni su dosezi, ali trebaju biti popraćeni i većom sviješću o vlastitoj odgovornosti. Kroz svoje riječi, Loeb implicira nešto zaista zanimljivo, znanje bez mudrosti može dovesti doo katastrofe. Sjetimo se samo koliko su nam bliske krize, kao što su klimatske promjene ili rizik od nuklearnog rata.

Koja je naša konačna ocjena?

Kako bi izgledala zamišljena “kozmička svjedodžba” koja bi ocjenjivala ljudsku vrstu? Za kreativnost i radoznalost vjerojatno bismo dobili visoke ocjene. Za etičku osviještenost i iskorištavanje tehnologije na miroljubiv način – ocjena bi vjerojatno bila niža nego što bismo željeli.

Unatoč našim manama, postoje znakovi da se mijenjamo na bolje. Razvijamo ekološku svijest, sve otvorenije govorimo o ljudskim pravima, učimo iz destruktivnih pogrešaka prošlosti. Možda baš te naznake promjene pokazuju da imamo potencijal rasti i napredovati, ne samo znanstveno, nego i moralno.

Stoga Loeb zaključuje da u beskrajnom svemiru, vjerojatno još nismo dosegnuli vrh onoga što inteligencija može biti – ali to ne mora biti loša vijest. Ako naučimo iskoristiti vlastite slabosti kao motivaciju za daljnji razvoj, možemo se približiti onome što bismo, uz malo optimizma, mogli nazvati pravim standardom inteligencije. Što vi mislite? Bismo li vanzemaljskoj civilizaciji danas bili inspiracija ili upozorenje?