Nova studija sugerira da je misija Viking možda otkrila mikrobni život na Marsu prije pola stoljeća, no naši su ga eksperimenti vjerojatno… uništili.
Dok potraga za životom na Marsu i dalje traje, s obećavajućim potencijalnim biopotpisima koje je NASA identificirala prošle godine u formaciji Bright Angel, postoji skupina znanstvenika koja vjeruje da smo život na Crvenom planetu možda već pronašli. I to ne nedavno, već prije gotovo pedeset godina.
Prema autorima nove znanstvene studije, NASA-in lander Viking možda je detektirao znakove života još 1976. godine, ali smo rezultate te sonde pogrešno interpretirali. Ako je njihova teorija točna, to bi značilo da je čovječanstvo već imalo svoj prvi susret s izvanzemaljskim životom, no taj je susret završio tragično, nenamjernim uništenjem tog života od strane našeg robota.
Zagonetka stara pola stoljeća
Priča nas vraća u srpanj i rujan 1976. godine, kada je NASA-in projekt Viking spustio sonde na površinu Marsa. Osim što su snimile prve fotografije s površine, sonde su provele biološke testove na marsovskom tlu, specifično tražeći znakove postojećeg ili drevnog života. Rezultati su tadašnje znanstvenike ostavili zbunjenima. Iako većina eksperimenata nije dala obećavajuće rezultate, jedan dio eksperimenta otkrio je tragove kloriranih organskih tvari. No, situacija nije bila nimalo jednostavna.
“Iako je prvi test na mjestu slijetanja Vikinga 1 bio pozitivan na organsku sintezu (s 99,7 posto sigurnosti u usporedbi s kontrolnim uzorkom), naknadni testovi nisu dali jasne rezultate”, objasnio je profesor Dirk Schulze-Makuch iz Centra za astronomiju i astrofiziku pri Tehničkom sveučilištu u Berlinu, suautor nove studije. “Eksperiment izmjene plinova bio je jednako zbunjujuć: pokazao je oslobađanje nekoliko plinova, uključujući kisik, ali znanstvenici se ni danas ne slažu oko objašnjenja tog fenomena.”
U to vrijeme, vjerovalo se da su te organske tvari zapravo kontaminanti doneseni sa Zemlje. Sve nejasnoće u podacima gurnute su pod tepih čim je tim objavio da na planetu nema znakova organskih spojeva. “To je kraj priče. Nema organskih tvari, nema života”, slavna je izjava Geralda Soffena, tadašnjeg direktora misije Viking. Znanstvena zajednica uglavnom je prihvatila zaključak da misija nije pronašla život. Ipak, neki znanstvenici već desetljećima tvrde da su rezultati pogrešno protumačeni te da su dokazi o organskim spojevima postojali.
Kobna pogreška u eksperimentu?
U jednom dijelu eksperimenta, marsovskom tlu dodana je voda koja je sadržavala hranjive tvari i radioaktivni ugljik. Ideja je bila jednostavna: ako je život prisutan, mikroorganizmi bi trebali konzumirati hranjive tvari i emitirati radioaktivni ugljik kao plin, što bi instrumenti detektirali.
“Značajna količina radioaktivno označenog 14CO2 oslobođena je iz hranjivih tvari u eksperimentu dizajniranom za traženje marsovskog analoga respiratornog metabolizma”, stoji u nedavnom pismu objavljenom u časopisu Science, koje je napisao tim iza nove studije kao odgovor na originalni rad iz 1976. godine. Autori tvrde da je, prema standardu “prevage dokaza”, Viking doista pronašao mikrobni život na Marsu.
Međutim, dok je prvi eksperiment detektirao taj radioaktivni plin, kasniji rezultati bili su mješoviti. Ako su mikrobi bili prisutni u tlu, dodavanje više radioaktivnih hranjivih tvari i duža inkubacija trebali su proizvesti više plina. No, drugo i treće ubrizgavanje mješavine nije dovelo do proizvodnje novog plina. Početni pozitivni rezultat pripisan je perkloratu, spoju koji se koristi u vatrometima i raketnom gorivu, a koji je mogao metabolizirati hranjive tvari.
Upravo tu leži ključni obrat. Schulze-Makuch i kolege ističu da je perklorat kasnije doista pronađen na Marsu, i to zahvaljujući landeru Phoenix, te je utvrđeno da je on prirodni dio Marsa. Godine 2010. eksperimentalno je dokazano da se metil klorid stvara kada se organski materijali unište jakim zagrijavanjem uz prisutnost perklorata. Dakle, organski kloridi koje je Viking detektirao danas se smatraju dokazom za organske molekule u tlu, a ne dokazom protiv njih.
Ako je Viking doista pronašao život, velika je vjerojatnost da ga je ubio upravo tijekom tog eksperimenta. Schulze-Makuch povlači paralelu s mikrobima pronađenim u ekstremnim uvjetima na Zemlji, poput onih u pustinji Atacama. Prelijevanje tih mikroba viškom vode sigurno bi ih ubilo, što bi moglo objasniti zašto Vikingov eksperiment nije zabilježio drugo otpuštanje radioaktivnog plina, mrtvi organizmi ne jedu.
Hipoteza BARSOOM
Ako je riječ o životu, kako bi on izgledao? U novom radu, tim predlaže koncept bakterijskih autotrofa koji dišu pomoću pohranjenog kisika. Ovi organizmi mogli bi preživljavati u polusnu blizu površine, spremni da se “probude” kada voda i toplina postanu dostupni.
“Čak i s vodom dostupnom samo u obliku pare, marsovski mikrob mogao bi fiksirati ugljik putem reakcije CO2 + H2O + energija → ‘CH2O’ + O2”, objašnjava tim. U ovom scenariju, marsovski bakterijski autotrof pohranjivao bi kisik za noćni metabolizam i bio spreman za fiksiranje ugljika čim on postane dostupan. To bi moglo objasniti rezultate viđene u eksperimentima Vikinga, gdje je tlo otpuštalo kisik i izmjenjivalo značajnu količinu CO2.
Tim je ovaj potencijalni oblik života nazvao BARSOOM (Bacterial Autotroph Respiring with Stored Oxygen On Mars), što je ujedno i naziv koji Marsovci koriste za svoj planet u znanstveno-fantastičnom romanu “Princeza s Marsa” Edgara Ricea Burroughsa.
Ipak, važno je napomenuti da tim ne tvrdi kako su dokazali da je ovo konačno objašnjenje. Njihov cilj je pokrenuti raspravu koja je trebala početi prije pola stoljeća. S obzirom na planove za misije s ljudskom posadom i mogućnost slučajnog donošenja marsovskog života na Zemlju, ovo pitanje postaje hitnije nego ikad.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
