Ovo istraživanje osporava ideju da je život nastao na Zemlji.
Znanstvenici ponovno raspravljaju o mogućnosti da su prvi oblici života došli iz svemira. Jedno straživanje pokazuje koliko je malo vjerojatno da su se prvi živi sustavi spontano razvili na ranoj Zemlji.
Ideja koja ne prestaje izazivati rasprave
Još u 2. stoljeću naše ere, satiričar Lukijan iz Samosate napisao je priču o putovanju među planetima i svemirskim ratovima. Smatra se da je riječ o prvom spomenu izvanzemaljaca u književnosti. Od tada do danas, čovječanstvo ne prestaje gledati prema nebu i pitati se: jesmo li možda potomci života koji je došao iz svemira?
Hipoteza panspermije tvrdi da se život nije razvio na Zemlji, već negdje drugdje u svemiru, odakle je na neki način dospio ovamo. Prema jednoj verziji, nazvanoj usmjerena panspermija, život su možda namjerno donijela napredna izvanzemaljska bića. Druga mogućnost pretpostavlja da su otporni oblici života, poput bakterija, mogli putovati svemirom na meteoritskom materijalu i slučajno pasti na Zemlju. Treća varijanta polazi od toga da su osnovni građevni blokovi života, primjerice aminokiseline, mogli doći iz svemira te se s vremenom razviti u žive organizme.
Iako su te ideje privlačne, znanstvena zajednica nema konsenzus. Ovo istraživanje britanskog znanstvenika Roberta Endresa donosi argumente da spontani nastanak života na Zemlji možda uopće nije bio moguć.
Matematički modeli protiv spontanog života
Robert Endres, profesor na Imperial koledž u Londonu, proučava vjerojatnost da se prva stanica, takozvana protostanica, samostalno formirala na Zemlji, proces poznat kao abiogeneza. Njegovi modeli pokazuju da bi za to bilo potrebno nevjerojatno brzo i precizno spajanje molekula, jer se one u prirodi vrlo brzo razgrađuju.
Prema Endresovim izračunima, sve bi se moralo dogoditi u gotovo savršenim uvjetima: molekule bi morale biti u pravom trenutku, na pravom mjestu i u odgovarajućim koncentracijama. Sam autor uspoređuje taj proces s pokušajem slaganja slagalice tako da se svi dijelovi slučajno spoje dok padaju na pod, teoretski moguće, ali gotovo nemoguće u praksi.
Entropija i granice slučajnosti
Jedna od glavnih prepreka spontanom nastanku života je entropija, odnosno drugi zakon termodinamike, prema kojem svaki sustav teži od uređenosti prema neredu. Teško je zamisliti da bi kemijska “juha” ranog oceana sama od sebe postala nešto složeno poput žive stanice.
Endres pritom ne isključuje mogućnost da se takav proces ipak dogodio, ali naglašava da bi morao biti iznimno rijedak. Zbog toga panspermiju vidi kao, kako kaže, “spekulativnu, ali logički otvorenu alternativu” objašnjenju podrijetla života.
“Danas ozbiljno razmatramo terraformiranje Marsa ili Venere u znanstvenim časopisima”, piše Endres. “Ako postoje napredne civilizacije, nije nelogično pretpostaviti da bi mogle pokušati slične zahvate, iz znatiželje, potrebe ili dizajna.”
Znanstvena suzdržanost i kritike
Unatoč intrigantnoj mogućnosti, Endres priznaje da ideja usmjerene panspermije krši načelo poznato kao Occamova britva, koje nalaže da se jednostavnija objašnjenja trebaju preferirati pred složenijima. Sličnog su mišljenja i drugi stručnjaci.
“Namjerna panspermija je divna ideja znanstvene fantastike, ali nažalost malo vjerojatna”, kaže Simon George, istraživač u Institutu za potragu za izvanzemaljskom inteligencijom (SETI), koji proučava podrijetlo života i organizme u ekstremnim uvjetima.
Dodatno istraživanje, objavljeno u kolovozu u časopisu Science Advances, također sugerira da Zemlja možda nije mogla razviti život bez “vanjske pomoći”, no bez uključivanja izvanzemaljaca. Analiza meteorita i stijena pokazuje da je rana Zemlja bila suha i stjenovita, sve dok se nije sudarila s objektom veličine Marsa, nazvanim Teja. Taj je sudar, smatraju autori, donio vodu i druge elemente koji su omogućili razvoj života.
“Zemlja svoju današnju pogodnost za život vjerojatno ne duguje stalnom razvoju,” izjavio je Klaus Mezger, suautor studije i profesor geokemije na Sveučilištu u Bernu, “nego slučajnom događaju, kasnom udaru vodenog tijela izvana.”
Što panspermija ne objašnjava
Za Simona Georgea najprivlačnije je objašnjenje da je život nastao pod povoljnim planetarnim uvjetima, a ne slučajno ili zbog “sjemenja” iz svemira. Smatra mogućim da je Zemlja dobila “kemijski poticaj”, ali ne vidi potrebu da su ključne molekule nastale izvan nje.
Zajednički argument kritičara panspermije jest da ta hipoteza ne objašnjava zašto je život uopće počeo, već samo premješta pitanje na drugo mjesto u svemiru. Osim toga, otvara dodatnu dilemu: što ako je upravo Zemlja izvor panspermije?
“Je li moguće da je Zemlja sama izvor panspermije?” pita se George. “Ako jednog dana otkrijemo život negdje drugdje u Sunčevu sustavu, bit će ključno utvrditi je li možda potekao upravo ovdje.”
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
