Čovjekova potraga za podrijetlom vlastite svijesti možda vodi dalje nego što smo mislili. Umjesto da se pitamo kako je nastala inteligencija, možda bismo trebali pitati tko ju je prenio.
Ako je ljudska inteligencija doista posijana iz svemira prije nekoliko milijuna godina, kako pretpostavlja teorija usmjerene panspermije, tada negdje možda postoji civilizacija koja nas promatra još od našeg biološkog početka. Harvardski astrofizičar professor Avi Loeb tu ideju opisuje polušaljivo: “Čim su ljudi razvili religijsku ideju Boga koji ih je stvorio na svoju sliku, izvanzemaljci su si međusobno poslali poruku: ‘Pogledaj, počeli su govoriti o nama.’”
Iako ta slika zvuči spekulativno, sve je više znanstvenih osnova koje ukazuju da bi inteligencija mogla biti “uvoz”, a ne isključivo “domaći proizvod”.
Prespore sonde, predaleki odgovori
Dosad najdalje lansirani objekti koje je čovjek stvorio — Voyager 1 i 2, Pioneer 10 i 11 te New Horizons — jedva da su zagrebali površinu međuzvjezdanog prostora. Njihove brzine iznose tek deset tisućiti dio brzine svjetlosti. To znači da će za prolazak samo nekoliko svjetlosnih godina trebati deseci tisuća godina.
Ako bi neka poruka iz “međuzvjezdanog kluba” uopće stigla, neće stići uskoro. Čak i ako su izvanzemaljci negdje vani, njihova dobrodošlica teško da će nas dočekati za naših života. Ali možda tragove njihove prisutnosti treba tražiti negdje drugdje — ne u signalima, već u genima.
Putovanje života u kamenu
Teorija panspermije, stara preko 2.000 godina, pretpostavlja da se život može širiti svemirom putem komadića stijena koje izbacuju udari meteorita s jednog planeta i koje potom slete na drugi.
Zvuči kao znanstvena fantastika, no ideja ima konkretne primjere. Godine 2000., analizom stijene ALH84001, za koju se vjeruje da je potekla s Marsa, zaključeno je da nije bila zagrijana iznad 40 °C tijekom svog puta do Zemlje. To znači da bi mikrobi u njezinoj unutrašnjosti mogli preživjeti taj put.
U knjizi Life in the Cosmos (Harvard University Press, 2021), Loeb i astrobiolog Manasvi Lingam razrađuju ovu hipotezu u kontekstu mogućeg izvanzemaljskog utjecaja na rani razvoj života na Zemlji.
Organizmi koji preživljavaju tisućljeća
Ako mikrobi mogu putovati među planetima, ključno pitanje postaje: koliko dugo mogu preživjeti? Odgovor možda leži u permafrostu.
U Sibiru je 2021. oživljen virus star 48.500 godina. Dvije vrste oblića, pronađene u arktičkom ledu, probuđene su nakon više od 40.000 godina. Bdeloidni rotiferi — mikroskopski organizmi otporni na ekstremne uvjete — preživjeli su čak 24.000 godina smrznuti. Neka istraživanja idu još dalje: 2000. godine objavljeno je da su znanstvenici oživjeli bakterije stare 250 milijuna godina, a 2020. pronađeni su mikroorganizmi u sedimentima Pacifika za koje se tvrdi da su stari 101,5 milijuna godina.
Iako su neke tvrdnje još uvijek predmet rasprave, jasno je da bi određene forme života mogle preživjeti međuzvjezdana putovanja dulja od svega što su ljudi dosad postigli.
Kako prepoznati panspermiju?
Ako je život došao izvana, kako bismo to uopće znali? Prema radu koji su napisali Loeb i njegov bivši student Henry Lin, ključni dokaz bio bi prostorno grupiranje života — pojavljivanje identičnih organizama na više nebeskih tijela unutar istog sustava. To bi izgledalo slično širenju virusa među ljudima koji dijele isti prostor.
Zamislimo više planeta u bliskim orbitama oko iste zvijezde. Ako na svima pronađemo slične mikroorganizme, to sugerira da su se širili između planeta — ne da su nastali neovisno.
TRAPPIST-1: idealna laboratorijska situacija
Takva grupiranja su najvjerojatnija u kompaktnim planetarnim sustavima, gdje su planeti međusobno blizu. Sustav TRAPPIST-1, s čak sedam stjenovitih planeta oko jedne zvijezde, savršen je primjer. U radu iz 2017. godine, Loeb i Lingam pokazali su da je u tom sustavu panspermija statistički tisućama puta vjerojatnija nego u paru Zemlja–Mars.
To znači da ako je život nastao na samo jednom planetu unutar TRAPPIST-1 sustava, mogao se proširiti na sve ostale — poput virusa unutar jednog kućanstva.
Može li panspermija djelovati na razini cijele galaksije?
Loeb je s kolegama Howardom Chenom i Johnom Forbesom analizirao i mogućnosti galaktičke panspermije — prijenosa života između zvjezdanih sustava. Gusto naseljena područja, poput središta Mliječne staze, imaju više potencijala za takvo širenje.
U zasebnoj studiji s Idanom Ginsburgom i Lingamom, analizirano je koliko je vjerojatno da organizmi, otporni na uvjete svemira, mogu preživjeti putovanje s jedne zvijezde do druge. Ključni faktori su brzina objekta koji ih prenosi i otpornost organizama na zračenje, hladnoću i vakuum.
Zanimljivo, određeni gravitacijski sustavi poput Sunce–Jupiter mogu “zarobiti” međuzvjezdane objekte. Ako ti objekti nose život, mogli bi ga donijeti iz drugog sustava — i posijati na planet poput Zemlje.
Usmjerena panspermija: tko su ‘vrtlari’ svemira?
Ako prirodni procesi nisu jedini mogući mehanizam, ostaje pitanje: što ako je netko život posijao namjerno?
Ideja usmjerene panspermije pretpostavlja da bi napredna tehnološka civilizacija mogla svjesno širiti život kroz galaksiju, poput vrtlara koji sadi sjeme po vrtovima. Ako je to slučaj, tada inteligencija na Zemlji nije nastala slučajno, već je donesena kao oblik “svemirske sadnice”.
U tom bi slučaju, smatra Loeb, jedini način da saznamo istinu bio — pronaći fizički trag tog “transportera sjemena”. Upravo to pokušava otkriti Galileo Project, projekt posvećen sustavnom promatranju neidentificiranih nebeskih fenomena pomoću teleskopa i radara.+
Danas razvijamo umjetnu inteligenciju u vlastitoj slici. Ako je naša prirodna inteligencija posijana izvana, kao proizvod neke napredne civilizacije, možda će naši algoritmi, ironično, podsjećati upravo na svoje stvarne “preteče”.
Kao što je Henry David Thoreau zapisao još 1877.: “Iako ne vjerujem da će biljka izrasti ondje gdje nikada nije bilo sjemena, vjerujem u sjeme. Uvjeri me da ga imaš — i spreman sam očekivati čuda.”
Ivan je novinar, bloger i autor s više od 15 godina iskustva u digitalnim medijima. Piše o širokom spektru tema, uključujući svemir, astronomiju, znanost, povijest i arheologiju. Objavljuje kao gostujući autor u Večernjem listu, a kao stručni sugovornik gostovao je u emisijama na kanalima Science Discovery i History Channel. Osnivač je portala Kozmos.hr, prvog hrvatskog online magazina posvećenog popularizaciji znanosti i svemira.
