Je li ovo krater odakle potječe ‘drugi Mjesec’ Zemlje?

Unatoč činjenici da je Mjesec jedini veliki prirodni satelit Zemlje, naš planet povremeno privuče i manje nebeske objekte u svoju orbitu. Jedan takav objekt je asteroid Kamo’oalewa, koji se nalazi u blizini Zemlje i pripada Apolonovoj skupini asteroida. Kamo’oalewa je iznimno malen, promjera između 40 i 100 metara, te je karakteriziran svojom brzom rotacijom. Trenutno se smatra kvazisatelitom Zemlje, što ga čini drugim najmanjim, najbližim i najstabilnijim takvim objektom koji poznajemo, odmah iza kvazisatelita 2023 FW13. Kamo’oalewa je otkriven 27. travnja 2016. godine putem teleskopa Pan-STARRS u Haleakala opservatoriju. Nazvan je prema havajskom izrazu Kamo’oalewa, što opisuje nebeski objekt koji oscilira na svom putu. Značajke njegove orbite, koje su slične Zemljinoj, te sastav silikata sličan onome na Mjesecu, upućuju na mogućnost da je Kamo’oalewa izbačen s Mjeseca. Nedavna istraživanja sugeriraju da znanstvenici sada vjeruju kako su identificirali specifičnu lokaciju na Mjesecu s koje se ovaj asteroid mogao odlomiti.

Tim predvođen astronomom Yifeiem Jiaom s Tsinghua Sveučilišta u Kini koristio je numeričke simulacije za analizu karakteristika kratera koji bi mogao biti izvor asteroida. Uskladili su ih s karakteristikama stvarnog kratera – kratera Giordano Bruno na udaljenoj strani Mjeseca. “Istražili smo procese koji omogućuju migraciju lunarnih fragmenata u Zemljinu ko-orbitalnu regiju te podržavamo teoriju da Kamo’oalewa potječe iz formacije kratera Giordano Bruno prije nekoliko milijuna godina”, navode autori studije. Ova povezanost između asteroida i njegovog izvornog kratera na Mjesecu sugerira mogućnost otkrića daljnjih malih asteroida sastavljenih od lunarnog materijala u bliskom svemiru. Unatoč tome što naš Mjesec veličinom dominira među prirodnim satelitima Zemlje, postoji više manjih ‘minimjeseca‘, poput Kamo’oalewe, koji dijele Zemljinu orbitalnu blizinu sa Suncem. Zbog svoje varijabilne udaljenosti od Zemlje, Kamo’oalewa može biti teško uočljiv.

Kamo’oalewe ‘mjesec’ sa Mjeseca

O eventualnom otkriću Kamo’oalewe prvi puta je izviješteno prošle godine kada su znanstvenici objavili rad koji nudi vjerojatno objašnjenje njegovog podrijetla. Refleksija svjetlosti i boja asteroida vrlo su slične onima lunarnog tla, što nije uobičajeno za asteroide blizu Zemlje. Daljnjom analizom fizičkih i orbitalnih svojstava asteroida, kao i modelima lunarnih udara, Jiao i njegov tim uspjeli su detaljnije odrediti njegovo izvorno područje. Zaključili su da bi udar koji je stvorio takav krater morao biti veći od 10 do 20 kilometara. Budući da asteroidi blizu Zemlje obično ne ostaju u njezinoj blizini duže od oko 100 milijuna godina, Kamo’oalewa mora biti mlađi od toga, a najvjerojatnije između 10 i 100 milijuna godina. Malo je kratera na Mjesecu koji zadovoljavaju te kriterije, a među njima se ističe krater Giordano Bruno, širok 22 kilometra i star manje od 10 milijuna godina, što ga čini najizglednijim kandidatom.

“Najveći, najmlađi krateri najvjerojatnije su izvori jer proizvode više fragmenata koji mogu pobjeći u svemir ili ostati unutar Zemljine ko-orbitalne regije”, objašnjavaju autori. “Giordano Bruno jedini je krater koji zadovoljava sve kriterije.” Sastav piroksena oko kratera sličan je onome u Kamo’oalewi, a do 400 fragmenata veličine Kamo’oalewa moglo bi biti izbačeno tijekom udara asteroida promjera 1,66 kilometara. Simulacije pokazuju da će većina tih fragmenata biti izbačena iz Zemljine ko-orbitalne regije unutar 10 milijuna godina nakon udara, no moguće je da neki rijetki izuzeci ostanu u sličnoj orbiti kao Kamo’oalewa. Dokazi nisu konačni, ali uskoro ćemo moći saznati više. Na Zemlji već imamo lunarnih meteorita povezanih s kraterom Giordano Bruno. Kineska nacionalna svemirska uprava planira sljedeće godine pokrenuti misiju Tianwen-2, koja će istražiti Kamo’oalewu, prikupiti uzorke i dostaviti ih znanstvenicima na Zemlji na analizu. Možda će čak i buduće misije otkriti što se dogodilo s ostatkom stijena izbačenim iz kratera zajedno s Kamo’oalewom. Studija je objavljena u časopisu Nature.