Iznenadne činjenice o pomrčinama iz srednjovjekovnog i renesansnog doba

Nebeski fenomeni u srednjovjekovnom i renesansnom društvu nisu percipirani samo kao vizualni spektakli. Umjesto toga, smatrani su znakovima, prediktorima budućnosti te prozorima u dublje razumijevanje svemira. Laura Ackerman Smoller, povjesničarka sa Sveučilišta u Rochesteru, i Anna Siebach-Larsen, ravnateljica knjižnice Rossell Hope Robbins, istražile su percepciju, tumačenje i iskustvo pomrčina, planetarnih konjunkcija i drugih astronomskih pojava među stanovništvom tzv. “Mračnog doba“.

Srednjovjekovna Europa imala je napredno razumijevanje pomrčina – barem u matematičkom smislu

Odbacujući predrasude o zastupnicima teorije ravne Zemlje te ideju da su srednjovjekovni ljudi bili “općenito glupi, neobrazovani i praznovjerni”, Smoller, profesorica povijesti na Rochesteru i članica Srednjovjekovne akademije Amerike, tvrdi da su drevni i srednjovjekovni astronomi precizno znali predvidjeti događanje konjunkcija i pomrčina. Razumjeli su da pomrčina nastaje kada se Mjesec, tijekom svoje nove ili pune faze, nađe na putanji koja prelazi ekliptiku – putanju Sunca. Tijekom pomrčine, Sunce i Mjesec mogu biti ili u opoziciji (180 stupnjeva nasuprot jedno drugom) ili u konjunkciji na identičnom stupnju, ali njihove putanje moraju biti u istoj ravnini i moraju se križati. Smoller ističe da je za takvo razumijevanje potrebno znatan matematički uvid.

S druge strane, prema Sveučilištu Rochester, srednjovjekovna Europa zadržala je geocentrični pogled prema kojem su Sunce i Mjesec, zajedno s pet poznatih planeta tog doba – Venerom, Merkurom, Marsom, Jupiterom i Saturnom – kružili oko Zemlje. Ovaj geocentrični sustav nije bio svojstven samo srednjem vijeku, već je bio dominantan i u nekoliko klasičnih civilizacija, uključujući staru Grčku i Rim. Objavom djela “De revolutionibus orbium coelestium” (O kretanjima nebeskih sfera) 1543. godine, renesansni astronom i matematičar Nikola Kopernik pokrenuo je kopernikovu revoluciju, kojom je zamijenjen dugotrajni geocentrični sustav s heliocentričnim sustavom, postavljajući Sunce u središte našeg sunčevog sustava.

Nebeski događaji poput pomrčina korišteni su za predviđanje budućnosti, uključujući vremenske prilike

Srednjovjekovni Europljani pripisivali su planetarnim poravnanjima, poput konjunkcija Jupitera i Saturna, ulogu prethodnika značajnih povijesnih događaja, uključujući prirodne katastrofe, pa čak i pad carstava. Smatrali su da pomrčine, posebno sunčeve, imaju moć pojačati utjecaj tih planetarnih konjunkcija.

Odjel za rijetke knjige, posebne zbirke i očuvanje Sveučilišta Rochester čuva vrijedno izdanje iz 1485. godine, djelo Firmina de Beauvala “Opusculum repertorii prognosticon in mutationes aeris” (O predviđanju promjena vremenskih prilika), objavljeno pod vodstvom Erharda Ratdolta, koji se istaknuo specijalizacijom u izdavaštvu radova iz geometrije, astrologije i astronomije

Ovaj traktat, zbirka drevnih srednjovjekovnih tekstova, bavi se istraživanjem utjecaja planeta na meteorološke fenomene i predviđanjem vremena, kao i solsticijima, ekvinocijima, planetarnim konjunkcijama i pomrčinama, te njihovom navodnom sposobnošću predviđanja budućih događanja.

U analizi originalnog latinskog teksta, Smoller naglašava da su pomrčine interpretirane kao faktori koji pojačavaju učinke planetarnih konjunkcija. Tekst otkriva da sunčeva pomrčina u kombinaciji s planetarnom konjunkcijom Saturna i Jupitera u znaku Ovna rezultira učincima dugotrajnim “12.000 godina”, brojka koja izaziva iznenađenje i na koju su, podjednako zapanjeni, raniji čitatelji često ostavljali bilješke. Smoller osporava prevladavajuće predrasude koje srednji vijek označavaju kao doba obilježeno praznovjerjem. Tvrdi da nije bilo neracionalno vjerovati u utjecaj kozmičkih događaja na Zemlju, posebice uzimajući u obzir sinkronizaciju plime i oseke s mjesečevim ciklusima. Ovakva uvjerenja bila su ugrađena u temelje srednjovjekovne, antičke i rane moderne prirodne filozofije, usklađena s principima koje su zagovarali Galileo i Kepler.

Srednjovjekovni teolozi razmišljali su o značenju ‘čudesne pomrčine’ koja se navodno dogodila tijekom Isusove smrti

Srednjovjekovni teolozi temeljito su razmatrali značenje “čudesne pomrčine” za vrijeme Isusove smrti, pokazujući da istraživanje pomrčina nije bilo ograničeno samo na specijalizirane astronome, već je činilo bitan dio akademskog obrazovanja tog vremena, uključujući i studije teologije. William iz Auvergnea, služeći kao biskup Pariza od 1228. do 1249. godine i istovremeno obnašajući funkciju istaknutog profesora teologije na Sveučilištu u Parizu, bio je jedan od mnogih teologa koji su promišljali o “čudesnoj pomrčini” tijekom Isusove križne smrti. U svom monumentalnom djelu “De universo” (O kozmosu), William pruža detaljan pregled znanstvenog mišljenja svog doba, ističe Siebach-Larsen, osvrćući se na nedavno stjecanje vrijednog primjerka od strane Sveučilišta. Rukopis, obogaćen jedinstvenim ilustracijama koje prikazuju elemente zemlje, vode, zraka i vatre, otkriva složeni srednjovjekovni pogled na svijet.

William, kao jedan od ranijih promišljatelja o konceptu “prirodne magije” u srednjovjekovnoj misli, detaljno razmatra fenomen pomrčina u “De universo”. Smoller ističe da William pripada širokom krugu kršćanskih pisaca, uključujući rane crkvene očeve, koji zagovaraju stajalište da je pomrčina za vrijeme Isusove smrti morala biti nadnaravnog karaktera, budući da se prirodno nije mogla odviti. Razlog? Vrijeme je ključno: odvilo za vrijeme Pashe, koja započinje prvim ili drugim punim mjesecom nakon proljetnog ekvinocija, dok je za sunčevu pomrčinu neophodna nova, a ne puna faza Mjeseca.

Liječnici u srednjem vijeku također su trebali znati o pomrčinama

Kolekcija Robbins knjižnice istaknuta je posjedovanjem izvanrednog “bat book almanaha“, temeljenog na “Kalendariumu” Johna Somera iz 1390-ih. Ovaj kompaktni pergamentni almanah, dizajniran za prenosivost, mogao se presavijati i nositi sa sobom. Korišteni kao alati za astronomiju, molitvu i astrologiju, takvi almanasi imali su presudnu ulogu u procjenjivanju, dijagnosticiranju i liječenju bolesti, služeći kao srednjovjekovni pandan suvremenim aplikacijama za zdravstvenu skrb

“Iako informacije poput ovih često nalazimo u obliku knjiga, vrlo je rijedak slučaj da naiđemo na rukopis namijenjen nošenju na pojasu, omogućavajući savjetovanje u pokretu”, objašnjava Siebach-Larsen. Od 31 poznatog almanaha ovog tipa iz Engleske, samo četiri datiraju iz 14. stoljeća, uključujući i primjerak u vlasništvu Sveučilišta. Prema Siebach-Larsen, Rochesterov rukopis mogao bi biti jedan od najstarijih engleskih primjeraka ovakvog tipa.

Smoller naglašava da je almanah kreiran kako bi liječnicima omogućio određivanje optimalnog vremena za pripremu lijekova i izvođenje medicinskih zahvata. Iako rukopis uključuje informacije o sunčevim pomrčinama, popraćene markantnim ilustracijama, nije posve jasno je li ova astronomska pojava bila smatrana povoljnim ili nepovoljnim predznakom unutar srednjovjekovnih medicinskih i znanstvenih praksi.

Lunarne i solarne pomrčine imale su svoje mjesto u srednjovjekovnoj znanosti, no određena planetarna poravnanja smatrana su znatno značajnijima. U astrološkoj hijerarhiji značaja, rasprava se vodila o tome što je važnije: lunarna pomrčina, solarna pomrčina ili planetarne konjunkcije. Iako su pomrčine bile vizualno upadljivije, srednjovjekovni astrolozi i astronomi veći značaj pripisivali su drugim vrstama planetarnih poravnanja. Smoller ističe da su posebno “sporije, vanjske” planete poput Saturna, Jupitera i Marsa smatrane ključnima.

“Posebno značajne konjunkcije Saturna i Jupitera, koje se događaju svakih otprilike 240 i 960 godina, bile su od posebne važnosti, za razliku od onih koje se pojavljuju svakih 20 godina”, objašnjava.

Iako je sljedeća konjunkcija Saturna i Jupitera predviđena za 2040. godinu, iz srednjovjekovne perspektive, ona ne bi imala posebnu važnost. Sljedeća bitno značajna planetarna konjunkcija, prema srednjovjekovnom shvaćanju, neće se dogoditi sve do 22. stoljeća. Ipak, ako je povijest nešto pokazala, možemo razumno pretpostaviti da će buduće generacije nastaviti s ljudskom fascinacijom kozmičkim događajima.