Granica Sunčeva sustava, ondje gdje prestaje utjecaj čestica koje dolaze sa Sunca i počinje dominacija međuzvjezdanog prostora, i dalje je jedna od slabije izmjerenih “linija” u našem kozmičkom susjedstvu. NASA-ina misija Interstellar Mapping and Acceleration Probe (IMAP) trebala bi to promijeniti promatranjem signala koji dolaze iz područja gdje se heliosfera susreće s međuzvjezdanim medijem. Letjelica je lansirana prošlog rujna, a prije nekoliko tjedana stigla je na svoju radnu poziciju.
IMAP je zauzeo položaj u Lagrangeovoj točki 1 (L1), oko 1,5 milijuna kilometara od Zemlje u smjeru Sunca. To je gravitacijski povoljno mjesto na kojem se utjecaji Sunca i Zemlje uravnotežuju, pa letjelica može stabilno održavati položaj i pratiti Sunce u godišnjem ciklusu.
Na papiru zvuči paradoksalno: misija koja želi razumjeti rub Sunčeva sustava radi iz relativno “unutarnjeg” položaja. No IMAP nije zamišljen kao letjelica koja će do granice doletjeti, nego kao instrument koji će njezine promjene očitati iz zračenja i čestica koje do nas stižu iz tog smjera.
Kako se “vidi” rub heliosfere
Sunčev sustav nalazi se unutar heliosfere, goleme regije prostora u kojoj prevladavaju čestice Sunčeva vjetra. Izvan nje dominiraju čestice i plin međuzvjezdanog prostora. Granica između ta dva okruženja naziva se heliopauza, a uz nju se veže i udarni val, područje gdje se tokovi iz međuzvjezdanog prostora i granica heliosfere međusobno “sudaraju”.
Ključ IMAP-a su energetski neutralni atomi (ENA). Nastaju kada se Sunčev vjetar sudari s česticama međuzvjezdanog medija. Zbog toga što su neutralni, mogu putovati na način koji znanstvenicima omogućuje da po njihovom dolasku zaključe gdje su nastali i što se ondje događa. IMAP bi tako trebao pokazati kako se područje na granici heliosfere mijenja kroz vrijeme, uključujući i to kako se njegov oblik mijenja s aktivnošću Sunca.
Što IMAP radi iz L1
S L1 IMAP ima pogled na heliosferu u punom krugu i istodobno neometan pogled na Sunce. Uz znanstveni dio misije, letjelica će pratiti i svemirsko vrijeme te može slati upozorenja ako prema Zemlji ide štetno Sunčevo zračenje, s procijenjenim “prozorom” od oko 30 minuta.
Službeni početak misije predviđen je za 1. veljače, no instrumenti se već tjednima provjeravaju u fazi puštanja u rad. Prema riječima voditelja misije Davida McComasa sa Sveučilišta Princeton, prvi podaci izgledaju iznimno dobro. “Zapanjujuće je da već u prvim tjednima opažanja vidimo tako jasne i dosljedne ENA podatke kroz raspon energije koji se proteže preko faktora 10.000, a pokrivaju ga tri snimača,” poručio je u izjavi, dodajući da su i prvi podaci sa svih ostalih instrumenata vrlo kvalitetni.
Do sada su samo dvije ljudske letjelice ušle u međuzvjezdani prostor: Voyager 1 i Voyager 2. One su, prolazeći kroz heliopauzu, izravno mjerile promjene u česticama, a zatim su naišle i na udarni val, koji se ponekad opisuje kao “zid vatre” neposredno iza granice Sunčeva sustava, ondje gdje međuzvjezdani medij “udara” u heliosferu.
Postoji i ideja da se Sunčev sustav jednoga dana promatra izvana, a istraživači su razradili i kako bi se takva misija mogla izvesti. No trenutačno nema konkretne misije koja bi to realizirala. NASA pritom računa da bi upravo IMAP, svojim mapiranjem granice i njezine promjenjivosti, mogao dati dodatni razlog da se takav “pogled izvana” počne ozbiljnije gurati prema realizaciji
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
