Projekt Suncatcher: Umjetna inteligencija na …solarni pogon!
Sunce proizvodi više od sto bilijuna puta više energije nego što čovječanstvo uopće može potrošiti. U orbiti, solarni paneli mogu raditi i do osam puta učinkovitije nego na Zemlji jer gotovo neprekidno primaju svjetlost i ne zahtijevaju teške sustave baterija. Na temelju tih činjenica, istraživači iz Googlea postavili su zanimljivo pitanje: što ako se razvoj umjetne inteligencije ne bi trebao odvijati na Zemlji, nego u svemiru?
Kako prenosi Universe Today, njihov najnoviji koncept, nazvan Project Suncatcher, zamišlja mrežu satelita koji koriste Sunčevu energiju za napajanje procesora i međusobno su povezani laserskim optičkim vezama. Cilj je riješiti jedan od najvećih problema modernog računalstva, a to je golema potrošnja energije potrebne za rad sustava strojnog učenja. Umjesto da energiju crpi sa Zemlje, Suncatcher bi je prikupljao izravno iz svemira. U novom znanstvenom radu Googleovi istraživači detaljno su opisali dosadašnji napredak i tehničke prepreke koje treba svladati.
Računalna snaga u orbiti
Sustav bi djelovao u suncem sinkroniziranoj niskoj Zemljinoj orbiti, što omogućuje gotovo stalnu izloženost Sunčevoj svjetlosti. Takva orbita povećava prikupljanje energije i smanjuje potrebu za baterijama. No, kako bi ovakav svemirski podatkovni centar postao izvediv, potrebno je riješiti niz složenih inženjerskih izazova.
Prvi je brzina razmjene podataka. Sustavi umjetne inteligencije zahtijevaju stalnu komunikaciju između velikog broja procesora uz minimalno kašnjenje. Google procjenjuje da bi bilo potrebno ostvariti veze kapaciteta od više desetaka terabita u sekundi između satelita. To bi se, prema njihovim simulacijama, moglo postići korištenjem tehnologija višestrukog valnog i prostornog multipleksiranja, pod uvjetom da sateliti lete u vrlo “tijesnoj” formaciji, razdvojeni tek nekoliko kilometara. U laboratorijskim testovima već je postignut prijenos od 1,6 terabita u sekundi.
Formacije satelita i otpornost čipova
Let u tako uskoj formaciji na visini od oko 650 kilometara zahtijeva iznimno precizno upravljanje orbitom. Googleovi inženjeri razvili su detaljne simulacije koje uzimaju u obzir utjecaj gravitacijskih nepravilnosti i otpora atmosfere. Rezultati pokazuju da bi za održavanje stabilne formacije bile dovoljne povremene, male korekcije putanje.
Zanimljivo je i da su Googleovi procesori TPU (Tensor Processing Units) pokazali veliku otpornost na svemirsko zračenje. Testiranja modela Trillium v6e Cloud TPU pokazala su da čipovi mogu izdržati gotovo tri puta veću količinu zračenja od očekivane tijekom petogodišnje misije prije nego što se pojave nepravilnosti u radu. Najosjetljivijima su se pokazali sustavi High Bandwidth Memory, ali i oni su počeli pokazivati probleme tek nakon doze od dva kilorada, znatno više od procijenjenih 750 radova za petogodišnju misiju uz osnovnu zaštitu.
Isplativost cijelog projekta ovisi o daljnjem padu cijena lansiranja. Googleova analiza pokazuje da bi do sredine 2030-ih trošak mogao pasti ispod 200 dolara po kilogramu tereta. U tom slučaju, troškovi lansiranja i rada svemirskog podatkovnog centra mogli bi biti usporedivi s energetskim troškovima klasičnih centara na Zemlji.
Ako se te prognoze ostvare, razvoj umjetne inteligencije mogao bi doslovno prijeći granice planete i otvoriti novo poglavlje računalstva u kojem se podaci obrađuju izravno pod svjetlošću Sunca.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
