Prije više milijardi godina, Mars je imao vodu koja je tekla njegovom površinom. Većina znanstvenika slaže se da su na Crvenom planetu postojale rijeke, ali pitanje je, jesu li one ulazile u ocean? Novo istraživanje Sveučilišta u Arkansasu pronašlo je snažne geološke dokaze o tome da se u sjevernoj hemisferi Marsa prostirao golem ocean.
“Ne poznajemo nijedan oblik života na Zemlji, niti bilo gdje drugdje u svemiru, kojem nije potrebna tekuća voda. Dakle, što je više tekuće vode postojalo na Marsu, možemo jednostavno zaključiti da su i šanse za život bile veće,” izjavio je Cory Hughes, doktorand geoznanosti i glavni autor istraživanja.
Usporedba marsovskih i zemaljskih rijeka
Kako bi bolje razumjeli geološke procese na drevnom Marsu, istraživači su usporedili tamošnje stijene s onima na Zemlji. Posebnu su pozornost posvetili pješčanicima nastalim od rijeke koja je tekla područjem sjeverozapadnog Arkansasa prije oko 300 milijuna godina.
Cory Hughes, koji je Mars proučavao i prije selidbe u Arkansas, odlučio se za doktorski studij na tamošnjem sveučilištu upravo zbog prilike za suradnju s Johnom Shawom, izvanrednim profesorom geoznanosti i vodećim stručnjakom za delte. Hughes je polazio od ideje da će detaljnije razumijevanje Zemljinih riječnih sustava pružiti ključne uvide u davnu povijest Crvenog planeta.
Znanstvenici pojašnjavaju: rijeka kojoj tok nije omeđen nasipima stalno mijenja smjer, vijugajući kroz krajolik. Tijekom tečenja nosi sediment, mulj, glinu i kamenje, erodirajući jednu obalu, dok na suprotnoj obali taloži pijesak i sitnije čestice. Prostor u kojem se korito s vremenom pomiče u stranu naziva se pojas riječnog korita (channel belt).
Kako se rijeka približava oceanu, njezina brzina opada. Manje struja znači i manju sposobnost prijenosa sedimenta pa se čvrsti materijal taloži, tvoreći deltu. Istodobno rijeka gubi snagu da erodira svoje obale, pa njen pojas postaje uži i stabilniji. Taj prijelazni dio, gdje se korito sužava i spaja s razinom mora, naziva se povratna zona (backwater zone).
Na Zemlji je najpoznatiji primjer delta Mississippija: njezina povratna zona počinje gotovo 370 kilometara od obale.
Orbitalna opažanja Marsa pokazala su vrlo slične geološke tragove. “Riječ je o procesu tolikog razmjera da ga možemo prepoznati čak i iz svemira,” objašnjava Hughes. Prisutnost delta s dugim povratnim zonama snažno upućuje na to da su moćne rijeke nekoć tekle površinom Marsa i ulijevale se u veliko vodeno tijelo, najvjerojatnije ocean.
“Te su delte geološki vrlo razvijene,” dodaje Hughes. “One snažno svjedoče o postojanju nekadašnjeg oceana, ili barem golemog mora.”
Invertirani reljef kao prozor u prošlost
Kako znanstvenici mogu prepoznati tokove rijeka koje su presušile prije milijardi godina?
Dok rijeka teče, gravitacija povlači najkrupnije čestice sedimenta na dno korita. Kada rijeka presuši, taj sloj se zatrpava, a kroz milijune godina pod utjecajem topline i tlaka pretvara se u pješčanik. Na Zemlji tektonski procesi mogu podići te stijene na površinu, a zatim ih vjetar i oborine postupno erodiraju. Mekši slojevi nestaju, dok tvrđi ostaci nekadašnjeg riječnog dna ostaju uzdignuti. Taj se proces naziva inverzija reljefa. Ako je greben građen od stijena koje su nekoć tvorile riječna korita, govorimo o inverznom riječnom pojasu ili inverznom grebenu.
Budući da Mars nema tektonske ploče, njegovi su se inverzni grebeni oblikovali drukčije: nastali su erozijom finijih naslaga oko otpornog pješčanika. Upravo ti oblici danas pružaju najuvjerljivije dokaze o nekoć moćnim rijekama koje su tekle površinom Crvenog planeta.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
