Procjenjuje se da je erupcija Tonge izbacila oko 146 milijardi kilograma vodene pare u stratosferu – otprilike 10% od količine vode koja je već prisutna u ovome sloju.
Izbacivanje vodene pare
Kako je otkrio NASA-in Microwave Limb Sounder, ogromna količina vodene pare koju je eksplozija Tonga oslobodila u atmosferu našeg planeta mogla bi privremeno zagrijati Zemlju. Erupcija vulkana Hunga Tonga-Hunga Ha’apai 15. siječnja pokrenula je tsunami i zvučni udar koji je dvaput obišao svijet.
Erupcija je također, zbog podvodne erupcije, izbacila ogroman oblak vodene pare u Zemljinu stratosferu – dovoljno da se napuni više od 58.000 olimpijskih bazena. Sama količina vodene pare mogla bi biti dovoljna da privremeno utječe na globalnu prosječnu temperaturu Zemlje. „Nikada nismo vidjeli ništa slično,“ rekao je Luis Millán, atmosferski znanstvenik pri NASA-i.
Nova studija erupcije
Novo istraživanje koje je vodio Millán ispitalo je količinu vodene pare koju je erupcija ‘ubrizgala’ u stratosferu (prostor 12 do 53 km iznad površine Zemlje). Procjenjuje se da je erupcija Tonge ubrizgala oko 146 teragrama vodene pare u stratosferu – otprilike 10% vode koja je već prisutna u ovom sloju (1 teragram je trilijun grama).
Millán je koristio podatke koje je prikupio Microwave Limb Sounder (MLS) NASA-inog satelita Aura, koji mjeri atmosferske plinove, uključujući vodenu paru i ozon. Očitavanja vodene pare naglo su porasla nakon erupcije vulkana Tonga.
Zanimljivost ove erupcije jest u rijetkosti vulkanskog ‘ubrizgavanja’ vodene pare u stratosferu. Naime, NASA provodi mjerenja već 18 godina, a samo dvije druge erupcije poslale su vodenu paru na tako velike visine – Kasatochi 2008. godine (Aljaska) i Calbuco 2015. godine (Čile). No ako ove dvije erupcije usporedimo s Tongom riječ je tek o manjim ‘bljeskovima’ – tj. vodena para iz ovih erupcija brzo se raspršila. S druge strane Tongina vodena para mogla bi ostati u atmosferi mnogo godina!
Zašto je događaj važan?
Povećanjem atmosferske vodene pare mogu se potaknuti određene kemijske reakcije, čime se privremeno pogoršava oštećenje ozonskog omotača. Osim toga, može utjecati na temperaturu površine – vodena para ‘zarobljava’ toplinu te tako utječe na zagrijavanje. Ovaj je učinak suprotan od učinka koji imaju prašina i pepeo koji nastaje erupcijom – oni, naime, blokiraju sunčevu svjetlost te tako privremeno hlade planet.
Kako je vodena para završila tako visoko?
Voda je ubrizgana u stratosferu samo zato što je kaldera ispod vulkana bila na otprilike 150 metara ispod razine mora. Vrijednosti vodene pare u stratosferi koje su uočili Millán i njegovi kolege ne bi bile moguće da se erupcija dogodila u plićem dijelu. Isto tako, da je erupcija kojim slučajem bila u dubljem dijelu golemi pritisci oceana ‘utišali’ bi ju.
Budući da MLS promatra prirodne mikrovalne signale koje emitira Zemljina atmosfera, bio je u dobroj poziciji da otkrije ovaj oblak vodene pare. Ova tehnologija omogućuje MLS-u mjerenje vodene pare u stratosferi čak i u prisutnosti prepreka poput oblaka pepela. „MLS je bio jedini instrument s dovoljno gustom pokrivenošću da uhvati oblak vodene pare dok se dogodio, i jedini na koji nije utjecao pepeo koji je vulkan ispustio,“ zaključio je Millán.
Otok u Pacifiku nastao, povećao se i zatim ‘nestao’ usred vulkanske aktivnosti
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
