Dok europske karte još nisu ni naslućivale postojanje zaleđenog južnog kontinenta, stari maorski zapisi opisuju putovanje koje bi moglo predstavljati najraniji ljudski susret s Antarktikom. Novi znanstveni rad istražuje priče o moreplovcu iz 7. stoljeća i tragovima koji sugeriraju da su polinezijski istraživači možda stigli do ledenog kontinenta mnogo prije prvih europskih ekspedicija.
Tko je prvi vidio Antarktiku?
Povijest bilježi da je kapetan James Cook 1773. godine postao prvi Europljanin koji je prešao antarktički krug. Ipak, Cook tada nije vidio kopno. Prvi potvrđeni vizualni kontakt s Antarktikom zabilježen je tek 1820. godine, kada je ruski istraživač Thaddeus von Bellingshausen opisao “ledenu obalu iznimne visine”. Tijekom narednih desetljeća, Antarktika je privlačila brojne ekspedicije, često po cijenu ljudskih života, no njezine obale ostale su izvan domašaja trajnog ljudskog naseljavanja.
Kontinent je ostao gotovo potpuno izoliran sve do razvoja moderne znanosti i tehnologije, a danas ga nastanjuju samo istraživači i sezonski timovi u znanstvenim bazama.
Zapisi i sjećanja stara više od tisuću godina
Unatoč toj službenoj verziji povijesti, sve je više dokaza koji ukazuju na to da bi polinezijski pomorci mogli imati prednost od čak jednog tisućljeća.
U znanstvenom radu objavljenom 2021. godine u časopisu Journal of the Royal Society of New Zealand, tim istraživača pod vodstvom dr. Priscille Wehi iz instituta Manaaki Whenua Landcare Research analizirao je drevne usmene zapise o putovanju moreplovca Hui Te Rangiora i njegove posade brodom Te Ivi o Atea. Prema tim izvorima, Hui Te Rangiora oplovio je brojne pacifičke otoke, a u nekim pričama se navodi da se zaputio i daleko na jug — prema zaleđenim morima.
“Polinezijske priče o plovidbi između otoka uključuju i putovanje u antarktičke vode, koje su u predaji pripisane Hui Te Rangiori i njegovoj posadi”, izjavila je Wehi. “Njihova pomorska postignuća opisana su kao da prelaze Tihi ocean poput jezera. U nekim se verzijama navodi da su otišli još južnije, možda čak i do samog kontinenta.”
Zaleđeno more pia i neobične morske vizije
U starim zapisima opisani su prizori koji neodoljivo podsjećaju na antarktički krajolik. U jednom od njih spominju se “stijene koje izranjaju iz mora, s područja južno od otoka Rapa; golema, uzburkana mora; žena koja obitava u tim planinskim valovima, čija kosa leluja u vodi i na površini; zaleđeno more pia, u kojem živi prijevarna morska životinja što roni u dubine – maglovit, taman i suncu nedostupan svijet.”
Znanstvenici koji su proučavali ove predaje vjeruju da se ne radi o mitološkim slikama, već o konkretnim opisima onoga što su moreplovci doista vidjeli. Pritom se posebno ističe izraz “zaleđeno more pia”, koji dolazi iz starog maorskog naziva “Te tai-uka-a-pia”.
U prijevodu, taj izraz znači: “more prekriveno snijegom ili ledom nalik škrobu od biljke pia”. Pia je biljka čiji se korijen riba u fini, bijeli prah – vrlo sličan izgledu svježe napadalog snijega. Upravo ta usporedba daje posebnu težinu opisu: čini se da su moreplovci svjedočili stvarnom morskom ledu, a ne samo simboličkoj viziji.
Takva razina detalja i konkretnih prirodnih slika u tekstu snažno sugerira da su putnici doista ušli u područje ledenih mora – što se s današnje točke gledišta može povezati s rubovima Antarktike.
Kultura sjećanja uklesana u krajolik
Zanimljivo je i da se na najjužnijem dijelu Novog Zelanda, kod mjesta Bluff, nalazi uklesani drveni stup (pou whakairo) koji prikazuje Tamareretija, mitskog čuvara južnih mora. Njegovo postavljanje upravo na tom mjestu simbolički potvrđuje važnost juga u maorskoj tradiciji.
Pleme Ngāi Tahu, najveća plemenska skupina na Južnom otoku, zajedno s drugim iwi skupinama, njeguje bogatu usmenu predaju o moreplovcima koji su se hrabro upućivali u nepoznato. Ti zapisi čine dio kolektivnog pamćenja koje prenosi znanje o navigaciji, morima i zemljama koje leže izvan vidokruga svakodnevice.
Je li riječ o stvarnim putovanjima ili kasnijim dodacima?
Naravno, ostaje pitanje autentičnosti i datacije tih predaja. Skeptici poput novozelandskog antropologa Sir Petera Bucka smatraju da su mnoge od tih priča mogle biti naknadno obogaćene detaljima iz europskih izvora.
U knjizi Vikings of the Sunrise, Buck piše: “Ako su ti opisi zaista prethodili dolasku Europljana, onda su to bila izvanredna putovanja uzevši u obzir oskudnu opremu i odjeću Polinežana. Ipak, teško mi je povjerovati da bi itko iz tog podneblja dragovoljno uplovio u hladna, siva, negostoljubiva mora juga.”
Prema njegovu mišljenju, vjerojatnije je da su rane priče o moru Tai-koko – koje u mnogim predajama označava opasne južne vode – kasnije proširene i nadograđene informacijama saznatim od europskih kitolovaca i učitelja.
Vrijednost zanemarene povijesti
Unatoč nedostatku izravnih arheoloških dokaza, studija dr. Wehi potiče važnu raspravu o tome kako vrednujemo i interpretiramo znanja izvan zapadne tradicije.
Ako ništa drugo, drevne maorske predaje otkrivaju složen sustav navigacijskih znanja, preciznih opažanja i živih mentalnih mapa oceana. U doba kada je znanost tek počela priznavati vrijednost domorodačke epistemologije, upravo ovakvi zapisi pomažu ispraviti višestoljetni znanstveni prezir prema usmenim kulturama.
Možda Hui Te Rangiora nikada nije dotaknuo led Antarktike. Ali ono što sigurno jest je da je ostavio trag o civilizaciji koja je znala gledati prema jugu, kada nitko drugi nije.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
