Daleka strana Mjeseca možda je hladnija zbog neobične unutrašnjosti

S površine Zemlje Mjesec izgleda kao poznato lice, uvijek okrenut istom stranom. Daleka strana Mjeseca je jako zanimljiva. Zhvaljujući podacima s NASA-ine misije GRAIL, znanstvenici sada vjeruju da Mjesec skriva neobičnu unutarnju razliku između bliže i daleke strane. To bi moglo objasniti zašto su geološke osobine tih dviju hemisfera toliko različite — i zašto bi daleka strana Mjeseca mogla biti hladnija.

Tijekom analize podataka s dviju letjelica, nazvanih Ebb i Flow, istraživači su uočili da plašt Mjeseca, sloj između kore i jezgre, pokazuje 2 do 3 posto manju sposobnost deformacije na dalekoj strani u odnosu na bližu. Razlika u fleksibilnosti ukazuje na temperaturnu neravnotežu unutar satelita. Modeli sugeriraju da bi unutrašnjost bliže strane mogla biti i do 170°C toplija od daleke.

Geološka razlika između hemisfera ima duboke korijene

Još od vremena Apolla znamo da Mjesec nije simetričan. Bliža hemisfera, okrenuta prema Zemlji, prekrivena je tamnim bazaltnim ravnicama, znanima kao maria, nastalima kroz intenzivnu vulkansku aktivnost prije nekoliko milijardi godina. S druge strane, daleka strana Mjeseca ima deblju koru, više kratera i gotovo da ne pokazuje tragove drevne lave.

No znanstvena zajednica dosad nije imala jasan odgovor na pitanje zašto je to tako. Nova analiza Ryana Parka i njegovih kolega iz NASA-e, objavljena u časopisu Nature, donosi moguće objašnjenje: unutarnja asimetrija. Podaci GRAIL misije — koja je mjerila gravitacijsku interakciju Mjeseca u orbiti — ukazuju na to da bliža strana sadrži više radioaktivnih elemenata poput torija i titana. Njihov raspad stvara toplinu i mogao bi objasniti zašto je ta hemisfera još uvijek toplija iznutra.

Toplina se u unutrašnjosti ne raspoređuje ravnomjerno, a te razlike u temperaturi mogu utjecati na ponašanje plašta, njegovu sposobnost deformacije, pa čak i na geološke procese koje danas vidimo na površini. Drugim riječima, to što daleka strana Mjeseca izgleda drukčije, možda nije samo površinski fenomen — uzrok bi mogao biti zakopan stotinama kilometara duboko.

Nova vrata za istraživanje drugih svjetova

Jedna od ključnih vrijednosti ove metode jest činjenica da nije potrebno slijetanje na površinu. Zahvaljujući gravitacijskim mjerenjima iz orbite, znanstvenici su mogli rekonstruirati unutrašnju strukturu Mjeseca s iznimnom preciznošću. Takva tehnika sada se može primijeniti i na druga tijela u Sunčevu sustavu, poput Marsa, Enceladusa ili Ganimeda.

Ova otkrića otvaraju vrata dubljem razumijevanju nastanka i evolucije Mjeseca, ali i razvoja planetarnih tijela općenito. Ako unutarnje temperaturne razlike mogu oblikovati površinu, tada bi slične metode mogle pomoći u razumijevanju razlika među drugim mjesečevima i planetima — bez potrebe za skupim i tehnički zahtjevnim spuštanjem na tlo.

Dok Mjesec i dalje mirno kruži oko Zemlje, njegova daleka strana nam poručuje da je još mnogo toga ostalo neotkriveno — ne samo na površini, nego duboko ispod nje.