Više od pedeset godina nakon što su donijeti na Zemlju, uzorci s misije Apollo 17 napokon su otvoreni. Novi podaci mogli bi objasniti nastanak neobične svijetle naslage na Mjesecu.
Kad su astronauti misije Apollo 17 u prosincu 1972. napustili Mjesec, ponijeli su gotovo 120 kilograma regolita, kamenja i jezgrenih uzoraka prikupljenih na području doline Taurus-Littrow. Dio tih uzoraka NASA je namjerno zapečatila, računajući da će buduće tehnologije omogućiti preciznija istraživanja. Pedeset godina kasnije, taj je materijal otvoren u sklopu programa Apollo Next Generation Sample Analysis (ANGSA), pokrenutog kao priprema za povratak ljudi na Mjesec kroz Artemis misije.
Posebno su zanimljivi uzorci prikupljeni na podnožju planine South Massif, gdje se nalazi pet kilometara duga, izrazito svijetla naslaga poznata kao ‘Light Mantle’. Tim s Prirodoslovnog muzeja u Londonu, koji vodi dr. Giulia Magnarini, analizirao je te uzorke najmodernijim tehnikama, uključujući mikro-CT skeniranje koje daje prikaz unutarnje strukture stijena u medicinskoj razlučivosti. Rezultati su otkrili fragmente stijena nastale drobljenjem, što pokazuje da se materijal ponašao poput tekućine tijekom golemog odrona.
Potraga za uzrokom svijetle naslage
Kako je nastala ta neobična svijetla površina? Znanstvenici već desetljećima raspravljaju o njenom porijeklu. Jedna od vodećih teorija povezuje je s nastankom kratera Tycho, širokog 85 kilometara. U trenutku udara, materijal je mogao biti izbačen na velike udaljenosti, a dio krhotina mogao je pogoditi vrh South Massifa i izazvati golemi odron. Druga hipoteza upućuje na višestruke klizišne procese, potaknute potresnim aktivnostima duž rasjeda Lee-Lincoln u dolini Taurus-Littrow.
Dr. Magnarini naglašava da na Mjesecu nema drugih sličnih pojava: ‘Na Zemlji i Marsu proučavamo odrone koji prelaze velike udaljenosti, ali Light Mantle zasad je jedini takav primjer na Mjesecu. Još uvijek ne znamo što je omogućilo da se materijal kreće kilometrima bez zaustavljanja.’ Analiza uzoraka pokazuje da se finiji sloj materijala koji obavija veće fragmente stijena stvorio drobljenjem upravo tih fragmenata, što je moglo olakšati klizanje mase i dati joj svojstva slična tekućini.
Novo otvaranje uzoraka pokazuje koliko je NASA bila promišljena kad je odlučila dio materijala sačuvati za buduće generacije. Ono što je 1970-ih bilo nevidljivo danas se otkriva pod mikroskopom, a rezultati pomažu razumjeti geološku dinamiku Mjeseca. Sljedeći korak bit će provjera ovih teorija izravnim promatranjem tijekom misija Artemis, čiji je prvi povratak astronauta na površinu planiran za 2027.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
