Lociranje regija i analiziranje tragova erozije pomaže znanstvenicima u potrazi za tragovima nekadašnjeg (potencijalnog) života na Marsu.
Potraga za tragovima erozije
Tim znanstvenika u novoj studiji pokušava pronaći razdoblja intenzivnije erozije na Marsu u nadi da će razumjeti kada je, gdje i kojim intenzitetom voda tekla na površini Crvenog planeta. Voda može dovesti veće komade stijene u sudare, brže lomeći stijene, pa bi ubrzana erozija mogla biti signal vodenih, a time i potencijalno nastanjivih uvjeta.
Erozijom stijene nastajala je prašina koju je potom Marsov vjetar nosio i akumulirao u kratere. Prašina se zatim u tim kraterima slagala, pružajući – barem tako smatraju članovi istraživačkog tima – potencijalnu mjernu točku za procjenu erozije na Marsu.
Važnost studije
Studija je ispitala različite vrste stijena dostupne na Marsu i njihove potencijalne stope erozije. Planet je uglavnom prekriven finim slojem prašine, s elementima koji uključuju natrij, kalij, klorid i magnezij. Ispod prašine nalazi se kora koja se uglavnom sastoji od vulkanskog bazaltnog kamena, dok dublji manje-više uspavani plašt sadrži silicij, kisik, željezo i magnezij.
„Naša studija određuje vrijeme i stope erozije i akumulacije sedimenta tijekom Marsove geološke povijesti na potpuno nov način, i po prvi put kvantificira mjeru erozije svake od vrsta stijena koje vidimo na površini Marsa. Pokazujemo da se obilje pijeska koje vjetar unosi u kratere na površini Marsa može povezati s klimatskom poviješću planeta, otvarajući novi način razumijevanja kada je u geološkom vremenu Mars mogao biti nastanjen,“ objasnio je Andrew Gunn, jedan od autora studije.
Računanje stope erozije
Jedan uobičajeni proxy za procjenu stope erozije je korištenje „brojanja kratera“ ili procjena broja kratera na površini i zatim procjena njihove starosti prema tome koliko su erodirani. Komplikacija je, međutim, da se stope erozije mogu mijenjati tijekom vremena.
Nova studija koristila je nekoliko skupova podataka, uključujući informacije iz Mars Orbiter Laser Altimetera (MOLA) koji se nalazio na NASA-inoj letjelici Mars Global Surveyor (MGS) i prikupljao podatke između 1997. i 2006. godine. Znanstvenici su također prikupili geološke karte i klimatske simulacije.
Cilj je bio procijeniti eroziju kroz određivanje sedimentnog ciklusa na Marsu. Naime, dok tektonika Zemljinih ploča ‘reciklira’ površinu – što znači da su sedimenti često zatrpani tijekom vremena – Mars nema tektoniku i trebao bi imati evidenciju akumulacija od davnina do danas.
Tim je primijetio da erozija ima tendenciju ubrzavanja kako se stijene sudaraju u tekućim uvjetima. Ovaj proces sudara tada bi proizveo sediment, ali sediment često treba razgraditi vodom prije nego što postane dovoljno lagan da vjetar pokupi prašinu. Implikacija je stoga da je u proces bila uključena tekuća voda – „Vidjeti visoke stope akumulacije u određenom razdoblju Marsove povijesti ukazuje na to da je mnogo vjerojatnije da su tada bile aktivne rijeke koje su erodirale materijal,“ zaključio je Gunn.
Mars je možda imao manje vode nego smo mislili
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
