Postoje li izvanzemaljski artefakti u Sunčevom sustavu?

Godina je 2024., a unatoč našim nevjerojatnim tehnološkim napretcima, još uvijek nismo pronašli dokaze o izvanzemaljskom životu. Posljednjih nekoliko godina bilo je iznimno zanimljivo zbog velike pažnje koju su dobili NLO-i (sada poznati kao UAP), ali unatoč nekim stvarno čudnim opažanjima letećih objekata zabilježenih kamerom, još uvijek ne možemo sa sigurnošću reći jesmo li sami u svemiru.

S obzirom na ogromnost svemira i broj zvijezda u našoj galaksiji, uvjeren sam da nismo sami. Vjerujem da ćemo u sljedećem desetljeću pronaći jasne dokaze o životu izvan Zemlje. Taj život vjerojatno neće biti inteligentan, već će se pojaviti u obliku mikroorganizama na Marsu ili na jednom od satelita u orbiti oko Saturna ili Jupitera. Ipak, potraga za dokazima o izvanzemaljskom životu na Zemlji i u njezinoj blizini mora se nastaviti. Zanimljivo je da je NASA u svom izvješću iz ‘daleke’ 2018. godine pokazala koliko je spremna uložiti napore u potragu za dokazima o inteligentnom izvanzemaljskom životu. Nazvan “NASA i potraga za tehnopotpisima,” ovaj dokument od 70 stranica detaljno je opisao sve različite metode koje su znanstvenici NASA-e razmatrali tijekom radionice o tehnopotpisima, koja se održala u Houstonu, Texas, od 26. do 28. rujna 2018. godine. U izvješću iz 2018 se raspravlja o brojnim inovativnim metodama za otkrivanje tragova napredne izvanzemaljske tehnologije, ali jedno poglavlje je posebno intrigantno.

Nazvani “uljezi,” znanstvenici NASA-e raspravljali su o mogućnosti da izvanzemaljske sonde ne samo prolaze kroz naše planetarno susjedstvo, već i da su slučajno ili namjerno sletjele na jedan ili više planeta ili prirodnih satelita u našem Sunčevom sustavu. Još zapanjujuće, kako je the Debrief pisao 2021. godine, NASA izričito navodi da je moguće da takvi artefakti postoje i na Zemlji. Možda nismo svjesni njihove prisutnosti, ali to ne znači da ih nema. Iako je tema srušene izvanzemaljske tehnologije često obavijena mitovima, sve više znanstvenika smatra da bi dokaz o izvanzemaljskom životu mogao biti bliži nego što mislimo. Astrobiolog i istraživač s instituta Blue Marble Space Science, dr. Jacob Haqq-Misra, ističe da je potraga za dokazima o izvanzemaljskoj tehnologiji u našem Sunčevom sustavu vrijedna truda. Prema njegovom mišljenju, s obzirom na to koliko malo znamo o raširenosti života i tehnologije u našoj galaksiji, teško je odrediti vjerojatnost da se tehnologija nalazi na egzoplanetu u usporedbi s našim Sunčevim sustavom.

Potraga za ‘izgubljenim’ izvanzemaljskim artefaktima

Više od šest desetljeća potraga za izvanzemaljskom inteligencijom gotovo se isključivo fokusirala na promatranje neba u potrazi za signalima koji bi mogli predstavljati udaljenu naprednu izvanzemaljsku civilizaciju. No, već godinama znanstvenici tiho raspravljaju o mogućnosti da bi dokazi o naprednom izvanzemaljskom životu mogli biti bliže nego što mislimo u obliku relikvija ili artefakata. U velikoj mjeri zahvaljujući tehnološkim napretcima, posljednjih godina, nekolicina znanstvenika polako izlazi u javnost i tvrdi da je potraga za obližnjim izvanzemaljskim relikvijama nešto što zaslužuje ozbiljno razmatranje. To nije ikakva tajna i sve više znanstvenika tvrdi da je vrlo vjerojatno da nismo sami u ovoj galaxiji.

Zanimljivo je da su još 2011. godine fizičar dr. Paul Davies i istraživač Robert Wagner sa Sveučilišta Arizona State predložili korištenje fotografija koje je snimio Lunar Reconnaissance Orbiter za pretragu mogućih izvanzemaljskih artefakata na površini Mjeseca. Prema dr. Daviesu, uvjeti na Mjesecu su idealni za očuvanje tragova umjetnog utjecaja ili izvanzemaljskih artefakata, jer je Mjesec gotovo inertan, pa se objekti i značajke na njegovoj površini čuvaju kroz nevjerojatno duga razdoblja. Iako na kraju materijal izbačen udarima meteorita briše zapise, veliki objekt na Mjesecu mogao bi ostati vidljiv desetke milijuna godina. Dr. Haqq-Misra također je naglasio da je NASA-in Mars Reconnaissance Orbiter snimio jednako veliku količinu visokorezolucijskih fotografija Marsa. Postoje tisuće takvih slika, pa je moguće da je neki anomalni artefakt zabilježen, a da još nije primijećen.

Izvan Mjeseca i Marsa, znanstvenici znaju još manje o površinama drugih tijela u našem Sunčevom sustavu. U radu iz 2012. godine dr. Haqq-Misra i NASA-in fizičar dr. Ravi Kumar Kopparapu navode da nedostatak potpune analize na kraju onemogućuje donošenje zaključaka o tome koliko je vjerojatno da bi izvanzemaljska tehnologija mogla postojati u našem nebeskom susjedstvu. Ne možemo postaviti vrlo stroge granice za odsutnost izvanzemaljske tehnologije u Sunčevom sustavu dok ne izvedemo potpunije analize koje bi isključile takve mogućnosti.

Dr. Haqq-Misra ukazuje na napredak u umjetnoj inteligenciji i strojnom učenju kao načine koji bi mogli pomoći u potrazi za ‘anomalijama’ u postojećim fotografijama površine. Jedna od tehnika istraženih u radu objavljenom početkom 2020. godine pokazala je da su istraživači uspješno koristili distribuirano strojno učenje bez nadzora za otkrivanje površinskih anomalija u daljinskom istraživanju i svemirskoj znanosti. Ovaj pristup mogao bi otkriti artefakte na površini Mjeseca koje golim okom ne bi bilo lako uočiti. Za provjeru učinkovitosti takvih algoritama, jedan od načina je osigurati da mogu identificirati originalno mjesto slijetanja Apolla, što ovaj algoritam uspijeva. Međutim, artefakti koji su kamuflirani ili prekriveni prašinom ne bi bili otkriveni ovom metodom, upozorava dr. Haqq-Misra

Je li dokaz o izvanzemaljskim ‘relikvijama’ već pronađen?

Intrigantno je da neki istraživači tvrde da su već pronašli uvjerljive dokaze o umjetnim izvanzemaljskim artefaktima analizirajući postojeće slike. U jednoj studiji, istraživači iz projekta Lunascan i Društva za planetarna SETI istraživanja izjavili su da analiza slika koje su snimili Apollo 15 i Lunar Reconnaissance Orbiter, a koje prikazuju dvije neobične strukture u krateru Paracelsus C na daljoj strani Mjeseca, ukazuje na moguće umjetne artefakte.

Istraživači su izjavili da 3D renderi sugeriraju kako značajke u krateru Paracelsus C i okolnom terenu mogu biti ulaz i prolaz koji vode pod zemlju. Autori napominju da je jedna od dviju struktura ne samo statistički različita od okolnog krajolika, već i jedinstvena u usporedbi s bilo kojom drugom značajkom viđenom na Mjesecu do danas. Znanstvena zajednica često odbacuje takve anomalije samo na temelju same teme, smatrajući da ne mogu postojati izvanzemaljski artefakti na Mjesecu jer, prema uvriježenom mišljenju, izvanzemaljci ne postoje ili, ako postoje, nisu mogli putovati do našeg Sunčevog sustava. Šira znanstvena zajednica uvelike je zanemarila ili odbacila znanstveni rad objavljen u časopisu Journal of Space Exploration 2016. godine. Glavni autor studije, dr. Mark J. Carlotto, inženjer elektrotehnike i viši znanstvenik u General Dynamicsu, izjavio je da je njihova analiza ignorirana od strane planetarne znanstvene zajednice, što je iznenađujuće s obzirom na to da njihovi dokazi podupiru postojeće hipoteze.

Dr. Carlotto ističe da se oslanja na primjedbe P.C.W. Daviesa o potrazi za tragovima izvanzemaljske tehnološke aktivnosti na Mjesecu. Dok bi na Zemlji dokazi mogli biti zakopani ispod slojeva stijena, Davies vjeruje da bi eksploatacija ili izgradnja na Mjesecu ili asteroidima ostala vidljiva znatno dulje, a pregled podataka Lunar Reconnaissance Orbitera bio bi vrlo koristan. To je upravo ono što je Carlotto pokušao pokazati u svom radu.

Dr. Haqq-Misra nije u potpunosti uvjeren da neobične značajke u krateru Paracelsus C predstavljaju mogući prolaz do podzemnog mjesta. Međutim, kao jedna od vodećih osoba u znanstvenoj potrazi za izvanzemaljskim tehnopotpisima, smatra da čak i nov geološki oblik na Mjesecu opravdava daljnje istraživanje. Smatra da se ne može isključiti mogućnost artefakata na Mjesecu dok se ne provede dodatna analiza. Njegova analiza čini se kao razuman temelj za daljnja promatranja u budućnosti, idealno uz pomoć rovera.

Važno je napomenuti da neki smatraju dr. Carlotta kontroverznom figurom. U svom biografskom opisu na Amazonu opisan je kao inženjer, znanstvenik i autor s gotovo četrdeset godina iskustva u satelitskom snimanju, daljinskom istraživanju, obradi slike i prepoznavanju uzoraka. Carlotto je autor nekoliko knjiga o planetarnim misterijama, NLO-ima, lokalnoj povijesti, te najnovije o drevnim podrijetlima i arheologiji. On, međutim, tvrdi da su on i njegov tim koristili provjerene metode i znanstveni pristup u analizi anomalija u krateru Paracelsus C. Metode korištene za analizu značajki na Mjesecu razvijene su kao dio neovisne Marsovske istrage 1980-ih, kako bi se bolje razumjeli neobični objekti na Marsu, uključujući tzv. Lice na Marsu. Te metode uključivale su algoritam koji koristi fraktale za otkrivanje anomalija (odstupanja od pozadine), izvorno razvijen za zemaljske ciljeve (poput vojnih vozila), a kasnije primijenjen na Mars i Mjesec. Također su koristili tehniku oblikovanja od sjene, koja omogućava dobivanje 3D informacija iz jedne slike objekta, kako bi se bolje vizualizirala njegova struktura. Ova tehnika bila je predstavljena i u seriji Carla Sagana “Cosmos“.

Tragovi inteligentnih izvanzemaljaca na Zemlji?

Najšokantnija teorija iz NASA-inog izvješća o tehnopotpisima je ideja da bi izvanzemaljski artefakti mogli biti skriveni ne samo na tijelima unutar našeg Sunčevog sustava, već i ovdje na Zemlji. Zbog nekompletnosti geoloških, paleontoloških i arheoloških zapisa na Zemlji, moguće je da Zemlja već posjeduje takve artefakte. Iako se ova ideja često odbacuje kao mašta ili znanstvena fantastika, potrebna je opreznost u pristupu. Ova tvrdnja izazvala je skepticizam kod onih koji već smatraju da je ideja o izvanzemaljskim relikvijama na Mjesecu ili Marsu previše nevjerojatna za ozbiljno razmatranje. Ipak, neki hrabri znanstvenici vjeruju da koncept nije potpuno neosnovan. Na primjer, profesor Avi Loeb izazvao je znanstvenu revoluciju kada je odlučio istražiti mogućnost da je prvi međuzvjezdani objekt ikad pronađen u našem Sunčevom sustavu možda dio izvanzemaljske tehnologije.

Još jedan znanstvenik sličnih stavova je Alexey Arkhipov, nekadašnji istraživač na Institutu za radioastronomiju Nacionalne akademije znanosti Ukrajine. U radu objavljenom 1998. godine u časopisu Journal of The British Interplanetary Society, Arkhipov iznosi tezu da bi Zemlja, tijekom svojih 4,5 milijardi godina povijesti, mogla postati prirodni ‘sakupljač inteligentnih izvanzemaljskih artefakata’. Prema njegovom mišljenju, vanzemaljske aktivnosti u Sunčevom sustavu mogle su uzrokovati zagađenje svemira, a svemirski otpad mogao je spontano pasti na Zemlju, slično kao naši sateliti. Zbog toga smatra da bi potraga za takvim artefaktima bila vrijedna truda.

Arkhipov čak ukazuje na izvješća o rijetkim “višebojnim” meteoritima ili vatrenim kuglama zabilježenim početkom 20. stoljeća. U jednom takvom incidentu, svjedoci su opisali meteorit koji je ispuštao iskre crvene, plave, bijele i zelene boje dok je prolazio nebom blizu Miamija na Floridi 13. lipnja 1928. godine. Boja vidljive svjetlosti koju proizvodi meteorit ovisi o kemijskom sastavu i metalnom sadržaju meteoroida. Arkhipov koristi ove povijesne primjere kako bi postavio pitanje: predstavljaju li ova neobična opažanja moguću izvanzemaljsku tehnologiju koja je pala na Zemlju?

Dr. Paul Davies zauzima oprezniji pristup. On sugerira da bi znanstvenici mogli pronaći izvanzemaljske artefakte na Zemlji, ali upozorava da to nije jednostavan zadatak. Kao što NASA-ino izvješće dvosmisleno sugerira, Davies smatra da je Zemljina povijest od 4,5 milijardi godina dovoljno duga da je inteligentna izvanzemaljska vrsta mogla posjetiti naš planet u nekom trenutku. Međutim, Zemlja je loše mjesto za očuvanje tehnopotpisa kroz duže razdoblje. U svojoj knjizi “The Eerie Silence” Davies iznosi tri načina na koja bi tragovi davno izgubljenih izvanzemaljskih tehnopotpisa mogli preživjeti 100 milijuna godina i potencijalno biti pronađeni na Zemlji. Jedan od tih načina mogao bi biti otkrivanje abnormalnog radioaktivnog ili nuklearnog otpada na našem planetu.

Znanstvenici bi mogli pronaći tragove izvanzemaljske tehnologije u ostacima drevnih rudarskih ili kamenolomskih operacija. U tom kontekstu, fizičari dr. Duncan Forgan sa Sveučilišta Edinburgh i dr. Martin Elvis s Harvarda iznijeli su teoriju da bi ostaci izvanzemaljskog ‘rudarenja’ mogli biti jedan od načina otkrivanja da nismo sami u svemiru. U svom radu iz 2011. godine, objavljenom u časopisu Journal of Earth and Planetary Astrophysics, Forgan i Elvis sugeriraju da bi dokazi o izvanzemaljskom rudarenju asteroida mogli biti otkriveni sa Zemlje. Oni istražuju različite opažajne karakteristike ciljanog rudarenja asteroida, kao što su neobjašnjivi deficiti kemijskih elemenata, promjene u distribuciji veličina krhotina, i drugi toplinski potpisi koji bi mogli biti uočeni u spektralnoj energetskoj distribuciji diska krhotina oko zvijezde poput Vege.

Davies također predlaže da bi se tragovi izvanzemaljske tehnologije mogli pronaći u biotehnologiji, možda kroz postojanje skrivene biosfere ili ugrađivanjem poruke u zemaljske genome. Smatra da se, zbog ogromne količine podataka koji se prikupljaju i razvijaju u mnogim područjima, pretraživanje za anomalijama koje bi mogle predstavljati izvanzemaljske tehnopotpise na Zemlji može provesti relativno jeftino, čak i ako se ta mogućnost čini malo vjerojatnom.

U odjeljku “Artefakti Sunčevog sustava i uljezi” NASA-inog izvješća, obrađuje se tema “Drevnih vanzemaljaca” (znam ‘malo’ kontroverzno ali čitajte dalje) i raspravlja se o tome kako otkriveni izvanzemaljski tehnopotpis u našem Sunčevom sustavu ne mora nužno biti međuzvjezdanog podrijetla. Oslanjajući se na rad iz 2017. godine profesora Jasona Wrighta sa Sveučilišta Penn State, NASA navodi da bi izvanzemaljski tehnopotpisi u našem susjedstvu mogli potjecati s ranog Marsa ili Venere, koji su nekoć mogli biti nastanjivi. Nadalje, izvješće sugerira da bi dokazi o prijašnjim epizodama napredne tehnologije na Zemlji, koje su možda koristile sada izumrle vrste prije pojave ljudi, mogli biti otkriveni kroz paleoklimatska istraživanja. To bi uključivalo analize izotopa, ispitivanje sastava zemljišta, traženje transuranijskih elemenata (ili proizvoda fisije), kao i pretraživanje geoloških zapisa u potrazi za mogućim artefaktima

Potraga za tehnopotpisi nije isto što i istraživanje NLO-a

Teško je ne zamisliti fotke srušenih letećih tanjura kada razmišljamo o mogućnosti da izvanzemaljski artefakti čekaju da budu otkriveni u našem svemirskom susjedstvu ili čak na Zemlji. Ovo je posebno relevantno s obzirom na to da je tema neidentificiranih letećih objekata (NLO), ili kako se danas nazivaju “neidentificirani zračni fenomeni” (UAP), posljednjih godina doživjela iznenadnu, ali rastuću popularnost. Međutim, znanstvenici upozoravaju na jasnu razliku između znanstvene potrage za izvanzemaljskim tehnopotpisima i popularne NLO mitologije.

Oni koji se bave znanstvenom potragom za izvanzemaljskim tehnopotpisima ili relikvijama ističu da mitovi i tabui oko NLO-a mogu negativno utjecati na našu sposobnost otkrivanja stvarne izvanzemaljske tehnologije. Za neznanstvenike, pojam ‘NLO’ može uključivati širok raspon tema, od paranormalnih fenomena do tvrdnji koje su lako opovrgnute ili izvan dosega znanosti. Iako vrlo mali broj NLO slučajeva ostaje neobjašnjen, to ne znači nužno da su izvanzemaljskog podrijetla. Zbog povezanosti NLO-a s paranormalnim i neznanstvenim idejama, većina znanstvenika, čak i onih koji se bave tehnopotsipima, oprezna je u povezivanju NLO slučajeva s mogućim tehnopotsipima.

Davies napominje da se potraga za izvanzemaljskim životom tijekom posljednjih 40 godina transformirala iz spekulativne grane znanosti u nešto što je bliže mainstreamu. Međutim, znanstvenici ne uzimaju izvještaje o NLO-ima kao dokaz posjeta izvanzemaljaca. Davies postavlja pitanje: zašto bi izvanzemaljci došli upravo sada, u tako malom dijelu vremena kada su ljudi prisutni, s obzirom na to da je Zemlja stara već 4,5 milijardi godina, a planeti su postojali mnogo prije nego što je Zemlja uopće nastala? Moramo se zapitati je li izvanzemaljska tehnologija postojala u Sunčevom sustavu tijekom posljednjih nekoliko milijardi godina. Ako jest, kakvi bi tragovi mogli postojati?

Dr. Haqq-Misra smatra da bi kulturne stigme povezane s temom NLO-a mogle dovesti do toga da znanstvena zajednica zanemari potencijalne dokaze o izvanzemaljskom životu. Iako nije uvjeren da se bilo koji promatrani NLO može smatrati izvanzemaljskim zbog nedostatka podataka, Haqq-Misra može zamisliti scenarij u kojem bi to moglo biti relevantno. Na primjer, ako bi izvanzemaljski svemirski brod prolazio kroz Sunčev sustav, znanstvenicima bi to bilo zanimljivo jer još uvijek postoji mnogo tehnopotpisa koje žele istražiti. No, ako nitko ne primijeti tu sondu dok dolazi do Zemlje, a ona uđe u našu atmosferu i bude opažena, tada bi je klasificirali kao NLO. Zbog povezanosti NLO-a s paranormalnim temama, znanstvenici bi mogli biti oprezni i možda bi izbjegavali daljnja istraživanja, čime bi potencijalno zanemarili pravi dokaz izvanzemaljske tehnologije.

Iako je iznenadna spremnost Ministarstva obrane da raspravlja o neobjašnjenim zračnim objektima intrigantna, znanstvenici koji traže izvanzemaljske tehnopotpise žele naglasiti da, dok ne budu dostupni konkretniji dokazi, njihova istraživanja nisu povezana s potragom za NLO-ima.

Prema dr. Haqq-Misri, ovo je složen problem s dubokim korijenima koji sežu desetljećima unazad. Zanimanje nacionalnih vlada za NLO-e pomoglo je smanjiti tabu oko ove teme, ali bilo bi korisno da znanstvenici i novinari nastave naglašavati neznanstvenicima da postoji jasna razlika između znanstvene potrage za tehnopotpise i paranormalnih fenomena koji su izvan dosega znanosti.