Satelitske antene zauzimaju puno prostora u raketama koje lansiramo sa Zemlje, a nova tehnologija mogla bi omogućiti njihovo ‘printanje’ u samom svemiru.
3D-printanje u svemiru
Satelitske antene mogu se 3D-printati u svemiru uz pomoć sunčeve svjetlosti, koristeći novu patentiranu tehniku koja obećava ukidanje nezgrapnih satelitskih dijelova koji zauzimaju previše prostora u raketi.
Nova metoda – koju je razvila japanska tehnološka tvrtka Mitsubishi Electric Corporation – koristi posebnu vrstu smole koja se pretvara u kruti čvrsti materijal kada je izložena ultraljubičastom zračenju sunca koje je, dakako, resurs kojeg u svemiru ne manjka.
Tvrtka je do sada samo demonstrirala kako tehnologija funkcionira u simuliranim svemirskim uvjetima u ispitnoj komori. Mitsubishijevi istraživači ispisali su antensku antenu širine 16.5 centimetara koja se pokazala jednako dobrom u testovima kao i konvencionalna satelitska antena.
Efikasnost printanih antena
Osjetljivost antena izravno je povezana s njihovom veličinom. Točnije što je antena veća, to bolje detektira i odašilje svoj signal. Međutim veličina je problem pri lansiranju u orbitu, jer velika antena zauzima puno prostora u raketnom oklopu. Antene također moraju biti čvrste kako bi preživjele vibracije tijekom lansiranja, što ih čini teškim. To, dakako, znači da je lansiranje sve skuplje što je antena teža.
Komponente koje su 3D-printane u svemiru mogu biti puno lakše i tanje, jer ne moraju izdržati vibracije lansiranja. Dakle, 3D-printom antena izravno u svemir operateri ne bi samo uštedjeli novac (jer bi njihovi sateliti bili lakši) već bi također mogli ugraditi mnogo manje satelite s puno većim antenama nego što to mogu danas.
3D-printanje je budućnost
Tehnologija utire put za 3D-print vrlo velikih struktura u svemir, koji se uopće ne bi uklapao u raketni oklop. Fotoosjetljiva smola je također otporna na toplinu i može preživjeti na temperaturama do 400°C što je više od onoga što svemirske letjelice doživljavaju u orbiti oko Zemlje.
Dizajniranje antena veoma je zahtjevno jer su njihove poželjne karakteristike često teško spojive – tj. trebale bi biti čvrste i široke, a istovremeno i lagane. 3D-printanje moglo bi stoga pomoći u ovom problemu i biti budućnost svemirskih antena.
Tvrtka je u priopćenju dodala da je njena smola prva prikladna za korištenje u vakuumu, jer ne zahtijeva atmosferski kisik kako bi spriječila prebrzo pretvaranje u čvrstinu. Korištenje prirodnog ultraljubičastog svjetla ujedno smanjuje potrošnju energije ‘svemirskog 3D-printera’ zaključili su iz Mitsubishija.
Vrlo veliki teleskop (VLA) spreman za istraživanje tragova tehnologije u svemiru
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
