Znanstvenici iz Velike Britanije potvrdili su da je čovječanstvo prešlo još jednu granicu planetarne stabilnosti – ovaj put onu vezanu uz zakiseljavanje oceana, proces koji može dovesti do masovnog pomora morskog života. I to ne nečim što je palo s neba, već isključivo našim vlastitim djelovanjem.
Kisela prijetnja iz dubine
Kad je prije 66 milijuna godina golemi asteroid udario u Zemlju, osim što je izbrisao dinosaure, udarac je uzrokovao dramatičan pad pH vrijednosti oceana. Sumpor iz vapnenačkih stijena zakiselio je mora do točke u kojoj je više od polovice morskih vrsta nestalo. Danas se događa nešto zapanjujuće slično – ali ovaj put bez asteroida. Krivac smo mi.
Smanjenje pH razine u oceanima izravna je posljedica ispuštanja ugljičnog dioksida, prvenstveno izgaranjem fosilnih goriva i krčenjem šuma. CO₂ se otapa u vodi, pretvara u ugljičnu kiselinu, i time povećava kiselost oceana. Znanstvenici upozoravaju da je kiselost porasla za 30 posto u odnosu na predindustrijsko razdoblje – i sada su posljedice vidljive i mjerljive.
Granica je probijena – i to duboko
Donja granica sigurnosti koju je znanost definirala kao podnošljivu za oceanske sustave bila je smanjenje koncentracije kalcijeva karbonata za 20 posto. Ta granica štiti organizme koji izgrađuju školjke i egzoskelete – poput koralja, puževa, školjkaša i planktona – jer bez dovoljno karbonatnih iona, ti organizmi doslovno ne mogu opstati.
Prema novoj studiji britanskog Plymouth Marine Laboratoryja, ta je granica probijena u oko 60 posto podzemnih oceanskih voda na dubini od 200 metara. Istraživanjem je vodila biologinja i oceanografkinja dr. Helen Findlay, članica globalne mreže za praćenje zakiseljavanja oceana.
“Više ne govorimo samo o kemiji vode – govorimo o destabilizaciji čitavih morskih ekosustava”, navodi Findlay.
Školjke se tope, kisik nestaje
Kad CO₂ uđe u more, nastaje ugljična kiselina koja se raspada na vodikove i bikarbonatne ione. Ti vodikovi ioni snižavaju pH vode, dok bikarbonati ‘zaključavaju’ karbonatne ione potrebne za stvaranje školjki. Rezultat: sve manje karbonata, sve više problema.
No situacija je gora od same kemije. Zbog globalnog zagrijavanja oceani postaju topliji, što znači da zadržavaju manje kisika. Topla voda također slabije cirkulira, pa se duboke hladne i kisikom bogate vode više ne miješaju s površinom. To dovodi do tzv. hipoksije – opasnog manjka kisika. Organizmima treba više energije da bi preživjeli, a u uvjetima niskog pH, njihove školjke se mogu doslovno početi raspadati.
Findlay upozorava da bi dosadašnja granica od 20 posto smanjenja kalcijeva karbonata trebala biti snižena na 10 posto, kako bi se pružila šansa najranjivijim vrstama da se prilagode i obnove.
Pteropodi: leptiri mora na rubu opstanka
Među najugroženijima su pteropodi – sićušni morski puževi s prozirnim “krilima” zbog kojih ih nazivaju morskim leptirima. Iako se čine beznačajnima, oni su temelj složenog morskog hranidbenog lanca. U eksperimentu američke agencije NOAA, njihove školjke stavljene su u vodu s karbonatnim razinama kakve se očekuju do 2100. godine – i počele su se topiti nakon samo 45 dana.
Već sada su uz obalu Antarktike pronađeni pteropodi s oštećenim i djelomično rastopljenim školjkama. Ako nestanu, domino efekt mogao bi pogoditi stotine drugih vrsta – uključujući ribe koje ovise o njima za hranu.
Osim toga, promjene u kemiji oceana mogle bi utjecati i na osjetila morskih organizama – primjerice, na sposobnost riba da osjete grabežljivce – što dodatno narušava ravnotežu u morskim staništima.
Duboke promjene i tihi kolaps
Iako su polarni oceani na površini pretrpjeli najveće promjene u pH vrijednosti, najalarmantnije promjene u dubini događaju se u tropskim i subpolarnim regijama. Ako koralji koji žive u dubokim vodama izgube sposobnost izgradnje egzoskeleta, čitave zajednice koje ovise o njima za sklonište i hranu mogu nestati.
“Pravi pomak u pristupu nije samo u mjerenju kemijskih promjena, već u uključivanju bioloških posljedica i regionalnih varijacija u procjenu stabilnosti sustava”, istaknula je Findlay.
Možda nas ne očekuje novi asteroid, ali prema Findlay i njezinom timu, ako nastavimo zagađivati kao dosad – efekt koji sami stvaramo mogao bi imati podjednako razorne posljedice.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
