Godine 2021., tim znanstvenika – Robin Hanson, Daniel Martin, Calvin McCarter i Jonathan Paulson – objavili su kontroverzni rad koji postavlja intrigantno pitanje: gdje su “grabežljivi” vanzemaljci? U svojoj studiji, autori su iznijeli teoriju da bi, ako je život na Zemlji morao proći kroz niz “teških koraka” kako bi dostigao razinu ljudske civilizacije, tada vjerojatnost pojave naprednog života rasla s vremenom. Njihova analiza sugerira da bi više od 99% naprednog života u svemiru moglo nastati tek nakon našeg vremena, osim ako broj tih teških koraka nije manji od tri, a maksimalno ‘trajanje planeta‘ nije kraće od 50 milijardi godina. Ova teorija navodi da smo mi u kozmičkom smislu “rano” stigli.
Autori također predlažu da postoji vremenski rok za razvoj naprednog života, kojeg postavljaju takozvani “glasni” vanzemaljci. Oni bi se širili velikom brzinom, mijenjajući izgled prostora koji zauzimaju i sprječavali pojavu drugih naprednih civilizacija unutar tih područja. Nasuprot njima, “tihi” vanzemaljci mnogo su teže uočljivi. Prema njihovim proračunima, omjer tihih prema glasnim civilizacijama mora biti veći od 10.000 prema 1, da bi postojala barem jedna vanzemaljska civilizacija u našoj galaksiji. Međutim, dok je naš trenutni status kao “tiha” civilizacija relativno stabilan, šansa da postanemo “grabežljivi” iznosi manje od 1 prema 10.000.
Kako objašnjava profesor Loeb, iako autori tog rada referenciraju sedam njegovih znanstvenih studija, njihov pogled na “grabežljive” vanzemaljce izaziva određene sumnje. Naime, činjenicu da naša civilizacija postoji 13,8 milijardi godina nakon Velikog praska možemo smatrati “ranom” u kozmičkoj povijesti samo ako je inteligentan život moguć oko patuljastih zvijezda, koje mogu živjeti i do deset bilijuna godina. Iako patuljaste zvijezde čine većinu zvjezdanog ‘stanovništva‘, Sunčeve zvijezde čine samo 6%. To sugerira da možda postoji fizički razlog zašto živimo u blizini rijetke zvijezde poput Sunca.
Nastanjiva zona, područje oko zvijezde gdje tekuća voda može postojati na površini planeta, ključna je za život kakav poznajemo. Kod patuljastih zvijezda, ova zona je bliže zvijezdi nego kod Sunčevih zvijezda. Primjerice, najbliža zvijezda Suncu, Proksima Centauri, ima samo 12% mase Sunca i posjeduje stjenoviti planet u naseljivoj zoni, ali je taj planet 20 puta bliže svojoj zvijezdi nego Zemlja Suncu. Zbog blizine zvijezde, atmosfera planeta može biti uništena snažnim zvjezdanim vjetrovima i ultraljubičastim bljeskovima, što planet može pretvoriti u beživotnu pustinju poput Marsa. Zaključak? Možda samo zvijezde slične Suncu mogu podržavati život kakav poznajemo.
U svjetlu ovih činjenica, piše profesor Loeb, vrijeme postojanja naše civilizacije nije toliko rano koliko se čini. Mi postojimo u sredini životnog vijeka Sunca. Ako odaberete slučajan dan u svom životu, vjerojatno će biti negdje u vašim srednjim godinama, jer je to vrijeme u kojem provodite većinu svog života. “Ovo sam kvantificirao u radu o vremenskom okviru života u kozmičkoj povijesti, u suradnji s Rafaelom Batistom i Davidom Sloanom,” objašnjava profesor Loeb.
Brzina širenja “grabežljivih” vanzemaljaca uvelike ovisi o njihovoj tehnologiji pogona. Naše međuzvjezdane sonde trenutno putuju samo malim dijelom brzine svjetlosti, što je znatno sporije od brzina koje neki znanstvenici predlažu za “grabežljive” vanzemaljce. Putovanje relativističkim brzinama zahtijevalo bi ogromne količine energije i zaštitu od oštećenja izazvanih međuzvjezdanim česticama prašine i plina. S trenutnom kemijskom pogonskom tehnologijom, putovanje kroz Mliječni put trajalo bi milijarde godina, kako je izračunao Loeb u nedavnom radu sa studentom s Harvarda, Shokhruzom Kakharovom. “Grabežljivim” vanzemaljcima koji bi koristili kemijske rakete trebale bi milijarde godina za putovanje kroz galaksiju.
Do tada bi resursi na egzoplanetima mogli biti iscrpljeni zbog evolucije zvijezda oko kojih ti planeti kruže. S obzirom na te činjenice, odsutnost “grabežljivih” vanzemaljaca na našem nebu ne bi trebala čuditi. Jedno je jasno: ako ne tražimo vanzemaljce, nikada ih nećemo pronaći. Novo znanje neće doći samo od sebe. Umjesto teoretiziranja s nepoznatim parametrima, trebali bismo se posvetiti eksperimentalnoj potrazi za tehnološkim objektima izvan Zemlje. Ako su to funkcionalni uređaji, mogli bi se manifestirati kao neidentificirani anomalni fenomeni (UAP-ovi).
Ako su nefunkcionalni, mogli bi izgledati poput anomalnih međuzvjezdanih objekata kao što su ‘Oumuamua ili IM1. U svakom slučaju, objašnjava proesor Loeb. moramo pažljivo pratiti nebo kako bismo ih otkrili. Ovo je cilj Galileo projekta. Loebov istraživački tim već ima obećavajuće rezultate iz prve UAP opservatorije i ekspedicije IM1. Ti će rezultati biti objavljeni uskoro, a najnovije vijesti o tome jesu li vanzemaljci tihi ili “grabežljivci” doći će iz eksperimentalnih podataka, a ne iz teorijskih rasprava.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
